StoryEditor
DubrovnikILIJA BELEMEČIĆ, JEDAN OD POSLJEDNJIH PLETAČA KOŠICA

Najbolja je vrba, a tega nema, pa ih najviše činim od maslina

Piše Dube Marjanović Ladašić Foto: Božo Radić/HANZA MEDIA
14. siječnja 2020. - 08:30
Prije nego smo se susreli s našim domaćinom, ugledali smo na taraci pred kućom puno njegovih vrijednih ruku djela – pletene košice, vršu, metle, sve ono čega nekad nije bilo za kupiti, nego se plelo od grana i koristilo u domaćinstvima. Danas je teško naći pravi košic, a kamoli nekog tko ih još plete.

Interesiralo ga radit'

Imali smo sreću i, zahvaljujući poznanstvu s njegovim mlađim sinom Nikom, upoznali se s Ilijom Belemečićem iz Brsečina, žveltim i bistrim 83-godišnjakom, kojemu u kući blizu magistrale društvo u ovim zimskim danima čini kućni ljubimac, umiljati žuti mačak. Nasmijan i gostoljubiv, prvo smo u blagovaonici sjeli za stol i popili rakijicu, jer je vanka bilo dosta hladno.
Ilija je zapalio cigar od motanog duhana i započeo priču o svom bogatom i svakojakim događajima ispunjenom životu. Prošao je dva rata, u Domovinskom nije napustio svoju kuću. Sedam mjeseci nije smio iz nje izaći, bio je k'o u zatvoru, izgubio je tada 20 kila od muke. Opljačkali su ga četnici do kože, ali je poslije sve svojim radom nadoknadio.
Ilija je zapravo rođen na Dubravici, selu u blizini, 3. siječnja 1937. Ondje se i oženio i tek 1970. preselio u Brsečine. Bio je jako mlad kad se prodavalo to imanje bliže moru, sjeća se, tek je bio stasao za vojsku. Onda je 1963. kroz Brsečine prošla magistrala. Kad se oženio i dobio sinove, predložio je ženi da se presele bliže putu.
- Mene je interesiralo u životu radit. Ovdje je bio dobar maslinjak – govori Ilija, koji je postojeću kuću sam proširio.
- Ženi je bila draža Dubravica nego Brsečine, ali '63. se napravila cesta i govorim ja 'može bit da bi bolje bilo da idemo dolje malo skrpit, pa da siđemo bliže ceste'. U to se rodio i drugi sin i tako je i bilo. Bilo je to na Petrovdan, bila mi je mati živa – sjeća se Ilija.

Bit će od maloga nešto!

Cijeli je život vrijedno radio. Bio je zidar, kao i otac mu, a penziju zaslužio radeći u Poduzeću za ceste. Sve kuće, svoju i one svojih sinova Roka i Nika, napravio je svojim rukama. Sjeća se i vremena kad se na Grudi u Konavlima gradio Zadružni dom. Bilo je to jako davno, imao je tek 18 godina, kada ga je otac poveo da grade dom. Okružen iskusnim meštrima onoga doba, morao je obraditi jedan kamen, i napravio je to odlično, toliko da je predradnik Bijelić prišao njegovu ocu i rekao mu 'Bit će od maloga nešto!'. I danas, šest i pol desetljeća poslije, osjeća ponos zbog tih riječi.
- I sad, kad su mi 83 godine, najteže mi je sjedat! Najbo'je mi je uzet' motiku pa kopat'! - iskreno kazuje ovaj vrijedni čovjek, koji i danas, u visokim godinama, ne propušta poć u baštinu i teško raditi. Ove godine je, uz pomoć mlađeg sina Nika, proizveo preko tonu patata. Hrani i 20 kokoši, a bilo je pomadora od koje je napravio konservu na starinski način jer, kako kaže, 'ne vjeruje tetrapaku'. I uživa u tomu!
Bio je i vrstan ribar. Obožavao je – i još obožava - more i ribanje. Na taraci pred kućom je i jedna stara vrša, isto njegovih ruku djelo, majstorski speletena, koja je ulovila bezbroj kila dobre ribe. Danas je zabranjeno bacati vrše i mreže stajačice, sa sjetom u glasu kazuje Ilija, vrstan i u pletenju mreža.
- Ribar sam bio veliki i napravio bezbroj mreža, ali nema nijedne više – kazuje naš svestrani domaćin, koji je nalovio na stotine kila ribe do Marčuleta i natrag.
- Imao sam brod poslije rata, leuta od sedam i pol metara, s ugrađenim motorom. Nije nikad iznevjerio. Do rata sam zn'o krpit' mrežu, ali nisam zn'o je armat, a nemaš je gotovu kupit, nego je treba sašit meštar. I baš ovaj Roko, sin stariji, kupio mreže, konope, pluta, olova i potražili smo jednog meštra iz Trstenoga.
A Ilija je imao veliku volju, pa je pažljivo gledao tog Ljuba iz Trstenoga u poslu. Bio je nervozan čovjek, sjeća se s osmijehom, pa bi se na svaku što mu nije pasala osorno obrecnuo na njega.
- Dosadan sam bio, sve bi ga pitao 'kako ovo?', 'kako ono?' Jednostavno je, samo valja premjerit – govori Ilija s osmijehom koji mu odmah oduzima 20 godina.

Učenik naučio učitelja

Život je puno puta dokazao da ima stvari koje učitelj može naučiti od učenika, pa je tako bilo i u ovom slučaju. Gledao je, naime, Ilija Ljuba kako svaki put, kad je trebalo zabilježiti na kojem će se mjestu na konopu prikrpati konci, da stoje elastično, uzima iza uha zataknut bokun trstike s pravom mjerom i tako mjeri. Gledao ga je Ilija i onda mu rekao: 'Ja to tako ne bih radio'.
A Ljubo se, sukladno svomu karakteru, obrecnuo na njega, ali onda ipak pitao 'pa da kako bi ti?'.
- Zašto ne izmjeriš odjedanput s trstikom mjesta gdje valja spojit konce i obilježiš ih flomasterom, a ne svaki put trstiku za uho? - pitao ga je Ilija, a Ljubo je ostao frapiran njegovom sjajnom idejom.
- Kad si mi rek'o, ko da si mi oči iskop'o, a sad vidim da si mi pomog'o – priznao je učitelj svomu učeniku.
A kako je naučio plesti košare i vrše?
- A to je tako bilo, za ubit vrijeme. Ludost je to, gledajući ovako... - ne skida osmijeh s lica naš simpatični sugovornik. Mi bismo prije rekli da je u pitanju prava umjetnost, gledajući njegove spretne ruke u stvaranju još jedne prekrasne košare.
- Radio ih je i đed i ćaća, a ja gled'o. Što ću, sad se zafrkajem, ali nemam dobrog materijala. Najbolja je vrba, a tega nema. Išao sam nekad, pa i prekolani, u Konavle, tamo pokraj rječine brao vrbu – kaže Ilija, pa na pitanje što čini s košicima, odgovara - 'i prodajem i regalavam'. U nedostatku vrbinih grana, služi se maslinom, mrčom i trstikom.
- Najviše ih činim od maslina. Ne volim sjedat, osim ako imam društvo pa zaigramo na karte, ali ako sam sam, posebno navečer, sjednem tu na vrh stola, uzmem pripremljene prutiće i pletem košice sat, sat i pol vremena. Nije mi potreba s materijalne strane, ali što ću sjedat besposlen – mudro zbori Ilija Belemečić.

Pruće zamijenila plastičina

- Prije se u košicu držalo svašta, a danas došla plastika, pa se više ne drži ništa – govori Ilija. - Tako je to! Ja još stavim smokve i grožđe, berem masline u njih...
Pokazuje nam i košaru u kakvima se s mora donosila ulovljena riba.
- Danas uhite ribu, stave je u najlon, a donijet je doma u košari isto je k'o da je iz mora, a u najlonu miriše na bakajar! - smije se Ilija, pa pokazuje red metli na stolu na taraci.
- Ma nijesu dobre, ovaj put nisam zadovoljan. Suša je bila pa je ubila sijerak – kaže.
Primjećujemo i da ima savršen vid, pa nam Ilija otkriva još jednu činjenicu o sebi – da nije nikad u doktora bio. Ustvari, bio je jednom, zbog kile. Operiran je u dubrovačkoj bolnici i već drugi dan je pošao doma.
Za učinit jedan košic treba mu sat, sat i pol vremena. Najteže je učinit joj vrh, kaže Ilija.
- Ovo je najlon konac, grubo je za viđet, ali nemam što drugo stavit – pokazuje na dnu košare. - Ranije bi stavljali žilu od loze, nakon što bi se osušila. Ali đe je više žila od loze...
Ne radi on samo košare, nego zna nasadit i ručke na sjekire i motike.
- Najbolje je ne znat' ništa – mudro zbori čovjek koji je cijeloga života vrijedno radio, ali ga je takav život i mnogočemu mudrome naučio.

Košic
Tradicionalni košic autohtoni je proizvod, okrugla košara s ručkom, izrađena od mladih prutova mrče ili divlje masline. Za pletenje košica potrebne su spretne ruke i pruće koje se obično prikuplja zimi i krajem ljeta, kada je u stablu najmanje soka.
U njemu se nosila hrana u polje, a iz polja se vraćao pun maslina, raznog voća i povrća. Nosila se u njemu i hrana na blagoslov, prikle i ostali kolači na dar. Ni u ribe se nije išlo bez košica, u njega se spremala okrijepa za ribare, a ribari su ga vraćali punog ulovljene ribe.

Vrša
Vrša je osnovni ribolovni alat iz davnih vremena u kojima je posjedovanje skupocjene mreže bilo rijetkost.
Vrša je u potpunosti izrađena od prirodnih materijala i mogla je trajati i do 20 godina. Izrađivale su se najčešće od mrče, a za jednu vršu trebalo je 400 prutova. Plele su se od vrha.
- Spleo sam lani 6 malih nekomu u Cavtat, čovjek ima riblji restoran pa mu je trebalo za ukras – prisjetio se Ilija.

Naučio ga đed
Počeo je pušiti s 15 godina.
- Đed me naučio pušit'. A kako? U onemu ratu, gdje su šibice, gdje je upaljač? Đed je tri godine lež'o u krevetu, leđa ga izdala. Izdao ga teret! Radio je što nije živi čovjek. Nosio je kamen s mora na leđima na vrh sela, đe su auti i kamioni bili! Brod bi iskrcao kamen s Korčule, po 180 kila bilo bi u jednomu. A bio čovječak k'o ja. Pušio je lulu, a u Drugom svjetskom ratu nije bilo šibica. Ložilo bi se na ognjištu, pa bi mu lulu zapalio žarom, a ja k'o dijete, povukao bi, razjari je malo i odnesi đedu u sobu. I tako nekoliko puta na dan, svidjelo se meni i tako sam počeo pušiti...

loading...

Izdvojeno

11. kolovoz 2020 00:11