Antonia Kurtela mlada je znanstvenica i najviše se voli baviti ribama, ali nije trebala uloviti zlatnu ribicu da bi joj se ispunila životna želja: voli ono što radi i radi ono što voli. Zaposlena je kao stručna suradnica na europskom projektu u Institutu za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku. Odmalena voli životinje, spašavala ih je, donosila doma gdje ih je liječila, a s ocem bi odlazila na ribanje tako da ne čudi što je karijeru usmjerila prema podvodnoj fauni.
Sveprisutna mikroplastika
Radno vrijeme od 8 do 16 sati uglavnom provodi u laboratoriju za ekologiju, uzgoj morskih organizama, akvaristiku, a tu su i tereni i uredski posao. Nakon završene tri godine Agronomskog fakulteta u Zagrebu, smjer Animalne znanosti, na istom fakultetu nastavlja diplomski studij ribarstva i lovstva. Potom se vraća u rodni Dubrovnik gdje je odradila godinu dana staža u Institutu kojemu se ponovno vratila nakon jednogodišnje stanke. Jedna godina projekta je iza nje, a ostale su još dvije.
- Nemamo 'dnevnu rutinu', svaki radni dan je različit. Najviše radim na ihtiološkim istraživanjima s dosta terenskog rada, što je najzanimljiviji dio posla. Često idemo brodicom Baldo Kosić ili autom s cijelom opremom (mali gumenjak, mreže i ostalo) i uzimamo uzorke. Primjerice, s kolegama u Moluntu prikupljam juvenilne ribe, istražujemo ih u laboratoriju, analiziramo njihovu prehranu, gledamo ima li mikroplastike u probavnom sustavu i slično. Podatke zatim statistički obrađujemo i na temelju njih nastaju znanstveni radovi, govori Antonia koja je već napisala jedan pregledni rad o mikroplastici u moru te dva znanstvena rada.
Odlaze i iza Lokruma, oko Elafita, a posebno voli terenski rad na ušću Neretve gdje se mogu naći slatkovodne i morske ribe. Pomaže i kod uzorkovanja planktona.
- Rijetke su ribe bez čestica mikroplastike. U skoro svakoj nađemo barem komadić mikroplastike koja u more ne dolazi samo razgradnjom većih komada plastike, nego je ima u većini kozmetičkih proizvoda, pastama za zube ili nakon pranja sintetičke odjeće završi u otpadnim vodama odnosno u moru. Kod ribe je to manji problem jer je prije konzumacije očistite i izvadite većinu mikroplastike. Meso školjkaša jede se cijelo, a oni jako puno filtriraju more pa sadržavaju dosta mikroplastike, objašnjava stručnjakinja.
Akvarij je trenutačno u obnovi, prve će posjetitelje primiti na ljeto, ali se istovremeno povećava riblji fond.
- Nove ribe u karanteni ostaju od 20 do 30 dana. Ne smiju direktno u Akvarij jer ne znamo jesu li bolesne i nose li parazite. Odvojimo ih i promatramo u posebnim bazenima i kad vidimo da je sve u redu, premještamo ih u Akvarij. Pritom treba paziti da se svaka vrsta osjeća 'opušteno', da drugim ribama u bazenu nije prijetnja. Ako vidimo da se nova riba ne slaže s drugima, prebacimo je negdje gdje će se uklopiti. Ribe koje su tek došle iz divljine isprva su prilično plašljive i treba im vrijeme prilagodbe. Većina ih se bez problema prilagodi jer im maksimalno ugađamo, i vjerojatno 'odahnu' znajući da neće postati hrana drugim ribama, šaljivo napominje sugovornica.
Dakle, riba ribi ipak (ponekad) grize rep! Otkako je prokopan Sueski kanal, mnoge ribe iz toplijih krajeva stigle su u Sredozemlje i Jadran, nerijetko na štetu autohtonih vrsta. Često ribari znaju donijeti nove vrste, a ako su žive, obično ostaju u Akvariju. Kod Antonijina stola je primjerak srebrnopruge napuhače - fugu uhvaćene u Jadranu, jedna je to od najotrovnijih riba na svijetu. Najdraža i najzanimljivija riba joj je šarko crveni.
- Jednog ljeta, dok sam s ocem bila na moru, u balun nam je ušla ta riba, a nisam znala koja je, iako sam već studirala ribarstvo. Na kraju sam zahvaljujući mentoru i profesoru s fakulteta saznala da se radi o rijetkoj ribi u Jadranu, da nije otrovna i da je jestiva. Lani nam je jedan ribar donio živi primjerak, odmah sam je prepoznala i otad je u Akvariju, priča Antonia.
Ekološka svijest
Akvaristi se brinu o čistoći bazena te o svakodnevnoj hranidbi riba usitnjenim srdelama, lignjama i mušulama ili suhim peletama.
- Ja hranim ribe koje uzimaju 'živu' hranu. Juvenilne se vrste često hrane manjom količinom hrane, svaki dan po dva puta, nekad i češće, ovisno o veličini ribe. Na primjer, šljukica je riba slična morskom konjiću, a hrani se račićima mizidima. Jednom šanpjeru dajemo žive ribice. Obično ih hvatam na Porporeli ili kad idemo na teren, govori stručna suradnica o ribljem jelovniku.
I ribe mijenjaju prehrambene navike pa je Antonia primijetila da je šljukica počela jesti i nežive račiće. Primijetila je da ribe kao da znaju prepoznati tko im nosi hranu, pa tog pojedinca 'prate'. Morska voda u Akvariju crpi se iz bušotine na dubini od 40 metara tako da je zimi i ljeti temperatura u bazenima ista – 18 stupnjeva. Antonia redovito sondom mjeri temperaturu, PH-vrijednost, salinitet, zasićenost kisika i sve što treba kako bi se ribe osjećale dobro.
Sretna je što prilikom istraživanja ima potpunu slobodu. Cilj joj ekološki osvijestiti sugrađane te pomoći svim živim organizmima, bilo u moru ili na kopnu. Također, piše kratke objave o pojedinim zanimljivim morskim organizmima koje objavljuje na stranici Aquarium Dubrovnik a koja je zastupljena na društvenim mrežama (Facebook, Instagram, Twitter). Laicima je objašnjavala tajne nedavne izražene oseke – jednostavno, gravitacijske sile Mjeseca i Sunca najjače su djelovale na ovom području. Njezini savjeti često i 'zdravlja vrijede'.
- U Akvariju je na mene naletio ribar iz porta koji je rukom dodirnuo vatrenog crva. Rekla sam mu da krpom ili spužvom poskida sitne bodlje, opečeno mjesto ispere morskom vodom i namaže kremom za opekline. Pitaju ljudi i za mediteranske meduze, velike meduze sa smeđim klobukom, mnogi ne znaju da su bezopasne i da ne peču. Pitaju i kako zbrinuti pronađene morske kornjače, glavate želve. Za bolesne i ozlijeđene imamo bazene za rehabilitaciju, otkriva Antonia koja slobodno vrijeme provodi uz konje jer joj je jahanje još od malih nogu veliki hobi. Posao je ispunjava zadovoljstvom, životinje pokazuju zahvalnost, a Antonia u znanstvenim vodama već pliva kao riba u moru.