Književnik, aforističar i umirovljeni novinar Mato Jerinić ne odvaja se od papira i pera. Tako mu je u izdanju Društva dubrovačkih pisaca svjetlost dana ugledala 27. knjiga po redu. Vrijedno i neumorno gospar Mato ispisuje retke s jasnim stavom i uperenom oštricom satire prema svim devijacama u društvu. Nova knjiga epigrama (i jedne humoristične pjesme!) zvučnog naziva "Oči straga glave" bio je povod za razgovor za 'Dubrovački'.
PRENAGLAŠAVANJE DOMOLJUBLJA
Kako je došlo do novog djela?
Knjiga ”Oči straga glave” je treća po redu moja knjiga epigrama, kako sam već naglasio u predgovoru, to je završena trilogija epigrama, nemam više namjeru baviti se tom vrstom literature. Kad sam završio aforizme, onda sam se počeo baviti epigramima. Epigram je jedna ogromna mogućnost kazivanja na vrlo malom prostoru, a s vrlo malo riječi. Lako je čitljiv u smislu brzine čitanja, a onda te vrati da razmisliš. Takva je književna tvorevina koja traži ne samo čitanje u smislu čitanja, nego i razmišljanje. Jedan koji je dobio moju knjigu kazao mi je da će me ljudi napasti zbog ovih epigrama, posebno hrvatski nacionalisti jer navodno tu 'vrijeđam Hrvatsku'. Meni neće biti ništa čudno ako me napadnu jer me i inače nakon svake knjige napadaju! To nije bitno, ovdje je bitno razlikovati Hrvatsku kao geografski prostor, kao zemlju u kojemu sam rođen, koja je moj zavičaj od države Hrvatske. Ja oštricu ne upirem u Hrvatsku kao geografski prostor, kao domovinu, ja upirem oštricu u Hrvatsku državu kao državni aparat, ne štedim ga - od A do Ž!
Kažete u jednom aforizmu ”Hrvatska nas zemlja rodila, to svi moraju znati, izdajnik je onaj tko kaže da ga rodila žena mati.”
Strašno me smeta to prenaglašavanje domoljublja iza kojega se često kriju oni koji su skoro neljudi koji pobjegnu iza tog paravana domoljublja... Nevjerojatno je koliko odudaraju izjave naših političara o Hrvatskoj kao jednoj zemlji u koju bi se, u najmanju ruku, svijet trebao ugledati od onoga što se stvarno događa. Kod nas se događaju takve stvari da sam ja vrlo zabrinut, ne za sebe, nego sam zabrinut za ljude koji ovdje žive i koji nisu otišli jer je toliko nepravde, toliko se čovjek odvojio od čovjeka, toliko uhljebi čuvaju svoje pozicije da je od njih skoro nemoguće hodati!
U knjizi navodite kako se domoljublje mjeri djecom koja obilazi ratne brodove...
Začudio sam se kad sam pročitao u jednoj tiskovini kako su djeca iz vrtića oduševljena topovima! Zaprepastio sam se, pa zar ćemo te malene već učiti o našoj silnoj ratnoj mornarici?! Ne podcjenjujem oružane snage, ali oružje treba od djece čuvati daleko. Vlada jedno bezvlašće, događaju se nevjerojatno stvari. Na primjer, onaj tragični slučaj u Splitu – svi kažu Hrvatska je sigurna zemlja, a može ti bilo tko napraviti što god hoće!
Čudi li Vas podrška navodnom počinitelju trostrukog ubojstva u Splitu?
S jedne strane revolt ljudi donekle razumijem, a s druge strane, odbacujem svaki takav oblik organiziranja udruga, čuda... Slavi ga se kao heroja?! On je ipak ubojica bez obzira na sve. Mislim da je to očaj i u datom momentu pomalo i gubljenje razuma. Čovjek se nađe u situaciji nemoći, hoće da zaštiti brata, sebe i uzimlje stvari u svoje ruke, ali to opet ne vodi ničemu, opet nastaje nova nesreća. Da su, kako Bandić kaže ”institucije rade svoj posao”, da su to otpočetka radile, ne bi taj nesretni mladić bio ubojica ni nesretan čovjek, ali rastemo u jednoj takvoj klimi. Ovi okolo koji su zaduženi i plaćeni da to vide su slijepi – onda se to mora događati!
Zabilježili ste kako je poznata brzina širenja svjetlosti, ali nepoznata brzina širenja mraka?
Mrak se širi brže od svjetlosti i ne samo u prostoru u kojemu ja živim, nego mrak je, čini mi se, svjetska tema, širi se na sve strane i zapada i istoka. Na jednom mjestu, kada govorim o Tesli, kažem: ”da je svjetlost razuma moćnija”. Bojim se hoće li svjetlost razuma uspjeti nadjačati snagu mraka?! Tim sam isto tako zaokupljen. Ljude nikada nisam dijelio na 'male' i 'velike', nego sam ih dijelio na ljude i ljude, ali me strašno boli sirotinja. Uvijek mi padne na pamet kad vidim maturalne ekskurzije, maturalne zabave, kad vidim one djevojke čiji su roditelji kupili ili dali sašiti haljinu koja košta kao pola auta, uvijek promislim na one djevojke čiji roditelji to ne mogu priuštiti svojoj djeci, pomislim na roditelje koji djeci ne mogu kupiti mesa, mlijeka... Imamo ljude po kontejnerima i nitko neće otvoreno reći koliko je sirotinje danas u Hrvatskoj i koliko ljudi živi ispod životnog minimuma. Kažu da predsjedamo Europskom unijom i da je to ponos?! U redu, predsjedavamo i drugi će predsjedavati, ali ovo što se događa unutra, što se događa s ljudima, što se događa sa sirotinjom, to je strašno! Osim toga, uhljebi vladaju! Na jednom mjestu pozivam sve Hrvatice i Hrvate da se upišu u HDZ pa ćemo razviti i naciju i demokraciju! Ne možeš se zaposliti da kuhaš kavu negdje ako nisi u HDZ-u! Nisam ja ništa manje oštar prema drugim strankama, ali zaista mislim da kad bi HDZ okupio sve Hrvate, da bi to bio procvat Hrvatske, to jednoumlje u višestranačju, to je jedan nevjerojatan hrvatski fenomen.
Spominjete i 'Udrugu hrvatskih uhljeba'.
Da! Zašto se teško stvari u Hrvatskoj mijenjaju? Ti uhljebi čuvaju svoje uhljebljenje i nisu ludi da ga ne čuvaju kad im je dobro. Ne gledaju oni ove druge, a ti su uhljebi od najvišeg do najnižeg radnog mjesta, sve je to tako umreženo, premreženo da je to jedno čudo. Ne bih se čudio da jedan dan stvarno Hrvatskom zavladaju uhljebi koji bi mislili da je Hrvatska jedna divna, sretna demokratska država. Hrvatska je kao geografski prostor, kao zavičaj perla nad perlama, ali, ako se gleda kako u njoj funkcionira država, kakvo je u njoj društvo onda se mirne duše, ne samo s aspekta satiričara, može nazvati ”Uhljebistan”.
VUK SAMOTNJAK U KNJIŽEVNOSTI
Ipak se događaju promjene, novi predsjednik nije iz HDZ-a?
Dobro je da je došlo do promjene samo zato da ne bude sve iz jednog gnijezda, s jednog mjesta, da bude bar netko tko neće biti isti. Ne kažem da će novi predsjednik činiti čuda, daleko od toga, ali ipak je drugačije kad na Pantovčaku nije netko tko je produžena ruka Vlade ili stranke kao što je to bio slučaj s predsjednicom.
U epigramu ”Pitanje” pitate: ”Ima li života prije smrti?”
Mnogi nemaju života prije smrti. Onemogućeno im je da imaju život.
U novoj knjizi se često bavite ženama i nasiljem nad ženama.
Hrvatska je jedan tipičan primjer gdje je muškarac, kako to kažem u jednom epigramu: ”Bog i batina”. U takvom vremenu živimo! Muškarac siluje djevojčicu, nanosi joj doživotne strašne boli, sudac ili sutkinja nađu elemente, navodno se pokajao i smo što mu ne kažu: ”Bravo!” Dugo, dugo u svijesti ljudi u Hrvatskoj žena neće dobiti ono mjesto koje zaslužuje – kao žena, kao majka i u prvom redu – kao čovjek! U tom smislu, žena je u jednoj nezavidnoj situaciji. Ne mogu shvatiti – ista stručna sprema, iste godine staža, on ima 30 posto veći osobni dohodak od nje. Ne mogu to shvatiti! A onda ta nekultura! Kultura muškarca mjeri se njegovim odnosom prema ženi, a ta je kultura u našoj sredini na vrlo niskim, na najnižim granama! A žena?! Kako kaže Maksim Gorki - ”sva ljepota ovoga svijeta od žene je” i on slavi ženu majku, neumrli izvor života. Pa divimo se toj svojoj majci, divimo se tim našim ženama, sestrama, prijateljicama. Poštujmo u njima čovjeka, ali zaludu ja govorim!
Bavite se i odnosom hrabrosti i znanja, kad se osvrnete na svoje stvaralaštvo, jeste li bili hrabri?
Hrabrost je široka lepeza. Mislim da sam u pisanju mojih knjiga bio hrabar. Napisao sam ih ukupno 27, u vremenu u kojemu sam ih pisao bio sam vrlo, vrlo hrabar. Naravno, uvijek je bilo onih koji bi me dočekali na nož i ja sam u toj književnosti nekakav vuk samotnjak. Osim Društva dubrovačkih pisaca, koje nažalost nema sredstva, nitko me ne obada, ali ja i ne tražim. Mogu tražiti pomoć od Grada ili Županije, ali će me odbiti kao što odbijaju likovnu koloniju u Trnovici koju vodim.
Kako ste se naučili nositi s kritičarima i onima koji Vas napadaju?
Ima nekih kritičara kojima sam, što se humora i satire tiče, vrlo zahvalan. To je na primjer gospar Tomo Šuljak koji ima jednu izvanredno razvijenu žicu za humor i satiru. Njegove primjedbe i sugestije vrlo rado prihvaćam. A oni koji me napadaju, njima je dovoljno da pročitaju jednu riječ već im se 'lampica pali' - ”Ovo je strašno!” - tako da ne marim za to, nije mi briga.
U epigramu ”Plodan pisac” bavite se idejom škopljenja pisca 'za dobro književnosti'. Vi ste ostali plodan pisac?
Kad se sjetim nekih pjesnika koji su postali generali ili neki pisci bez čijih knjiga pojedini predsjednici nisu mogli spavati, u interesu književnosti bolje bi bilo da nisu pisali. Neki veliki pisci da bi se dodvorili, da bi bili blizu 'gospodara' počeli su pisati tako da bi se, da imaju samokritiku, sramili onoga što su napisali poslije velikih i značajnih stvari koje su pisali dok nisu počeli puzati. Čim se počne puzati, gotovo je! Pisac mora biti kontra vlasti i pisati istinu. Nema puzanja, nema dodvoravanja, nema ljubljenja ruka i ulizivanja – onda si gotov! A svaka vlast se bori da ima svoje pisce, nema vlasti na svijetu koja ih nema. Imao ih je Hitler, Staljin, Tito... Svaki vladar je imao svoje pisce jer je svjestan da je to jedna značajna poluga u njegovom vladanju.
PSIHLOGIJA UMJESTO KNJIŽEVNOSTI
”Njegove knjige izgubiše prednost; istekla im trajna vrijednost” napisali ste u epigramu naslovljenim ”Piščeva bol”. Osjećate li Vi bol kao pisac?
Ponekad da. Odgajali su nas i govorili da su mnoge knjige trajne vrijednosti i da će biti trajno vrijedni dok je čovjeka, a svjedočio sam da nije to baš tako. Kad sam bio svjestan da mogu čitati, ali čitati i misliti onda sam počeo donositi vlastite zaključke o pojedinim piscima - bez obzira na to što su mi u školi govorili da je ovaj ili onaj 'veliki'. Kad sam otišao na studij, svi su mislili da ću studirati književnost, a ja je nisam izabrao zato što neću čitati ono što mi s katedre kažu niti ću misliti ono što mi se naredi, zato sam krenuo studirati psihologiju.
Što mislite, koja je vrijednosti Vaših djela?
Ne bih to mogao ocijeniti, ali ima tu onih koje su možda zaista vrijedne. Nema pisca kojemu je svako djelo jednako vrijedno. Uzmimo Mešu Selimovića, ”Derviš i smrt” i ”Tvrđava” su brilijantne, ali je kasnije je ”Ostrvo” i sve drugo pada, pada, pada... Nije ni Krleža u svakom djelu biser, a nije ni Márquez... Prema tome, i određene moje knjige sigurno imaju neku vrijednost, a ima i onih koji imaju manju vrijednost.
Zašto ste dodali jednu pjesmu u posljednjoj knjizi epigrama?
Znam da nijedan moj epigram nije humor, oni nisu pisani da se čovjek smije, poslije njih ostaje gorak okus u ustima, pa sam napisao jednu tu pjesmu ”Hrvat u Ljubljanskoj banci” koja bi trebala imati elemente humora - da ljude malo nasmije, ali isto tako da ukaže na jedan poseban način odnosa između susjednih država.
U predgovoru knjige najavljujete i roman.
To bi trebao biti jedan roman humora doživljen na vlastitoj koži. Ako uspijem, ako mi zdravlje dopusti, zvao bi se ”Kako sam odslužio vojsku” gdje bi prikazao bivšu jugoslavensku vojsku kroz osobne doživljaje - što sam prošao od Bileće do Beograda i kakve sam sve zaista komične scene doživljavao. Čovjek koji bi to sve pročitao rekao bi: ”Ovo je sve izmislio!” A drugo, ako bi ja rekao da nisam izmislio, čitatelj bi se zapitao kakva je to vojska, kakva je to treća armija u Europi bila, kakva je ona bila iznutra?! Dok je humora bit će i čovjeka. Humor izaziva smijeh, a satira gorčinu. Treba razlikovati humoristu od satiričara. Kod ”Kafetarije” svi se valjamo od smijeha, ali kad bi gledali neko djelo koje je nabujalo od satire, ne bi se smijali, nego bi jako, jako razmišljali. Prema tome, satira se hrani na problemima. Da je sve idealno u ovoj zemlji u kojoj živim, pisao bih viceve da se ljudi smiju, ali dok je ovako, dok se zna tko pije, a tko plaća, teško ćemo.
Vezane vijesti
MATO JERINIĆ Duboko u čovjeku nešto je plitko
MATO JERINIĆ Neće surađivati s Trebinjem, a pola Dubrovnika tamo je na ručku?!
U javnosti je veliki pobornik
demografske obnove Hrvatske,
a u njegovoj firmi postoji dokaz -
čim neka žena zanese dobije otkaz.
Mada nedavno osnovana
Udruga hrvatskih uhljeba,
za primjer je svima
najviše članova ima.
Kad se plodnom piscu uruči nagrada,
uz čestitke nešto će se pojesti i popiti
iako kritičari i čitatelji dijele mišljenja
da ga za dobro književnosti treba uškopiti.
Dok promiču ljudi jadni,
beskućnici, bolesni i gladni,
pitanje mi se u glavi vrti:
"Ima li života prije smrti?"