Izgubiti novčanik sa svim dokumentima i dosta novaca, i očekivati da ćete ga pronaći s netaknutim sadržajem danas je ravno zgoditku na lutriji. Našem sugrađaninu Mihu Lobroviću dogodilo se upravo to - izgubio je novčanik s ama baš svim dokumentima, kreditnim karticama i nemalim iznosom novaca, i sve je, poštenjem i dobrotom djelatnika Čistoće Matea Mimice, dobio natrag u ruke još isti dan.
"Radim za sebe i postavljam klime, i taj sam dan išao iz Lapada u Grad. Sjeo sam u auto, parkirao iz Revelina, došao u Grad i vidio da mi nema takujina. Računam - zaboravio sam ga u autu. Vratio sam se do auta i shvatio da ga ni tamo nema. Tražio sam ga i po Gradu i oko Grada, ponovno sjeo u auto i krenuo put Lapada i ponovno tražio i tamo, ali nisam imao sreće. Morate znati da su unutra bili moji svi osobni dokumenti, sve kreditne kartice, čak i majčina kartica jer je ona starija pa sam joj ja išao na bankomat po novce."
"U takujinu je bilo i više od polovice prosječne hrvatske plaće, kao i ključ od drugog auta, ma užas, sve sam živo uspio izgubit'...", priča Miho. Kartice je, kad je shvatio da izgubljeno neće pronaći, odmah otkazao. "Najteže mi je bilo nazvati majku i reći joj da sam sve izgubio, i novce i svoje i njezine kartice i da mora i ona otkazati svoju karticu, ona ne može sama po novce, i tako pođem joj ja i sve izgubim... što ću, dogodilo se tako", dodaje Miho.
"Već oko 16 sati prekrižio sam sve i razmišljao kako sad moram vadit' osobnu, vozačku, što ću s ključem od drugog auta, kad me na telefon zove jedan momak kojega poznam i pita me Miho, jesi li ti nešto možda izgubio? Ja govorim jesam, takujin i sve živo u njemu. I govori on meni, e ovako, jedan djelatnik Čistoće ti ga je pronašao, evo ti broj pa ga nazovi. Nazvao sam čovjeka.
rvo što mi je rekao je "oprosti moram ti reć', kad sam ga otvorio i vidio što sve ima u njemu, pogotovo koliko je novaca, ruke su mi se počele tresti kao prut, ali ništa ti nisam dirao, samo sam pogledao osobne dokumente da vidim mogu li ikako doći do tebe i evo jesam", prepričava Miho razgovor s Mateom. Našli su se na Pločama, takujin i sve u njemu bio je opet u njegovim rukama, a Mihovom veselju nije bilo kraja.
"Bio sam u šoku jer danas nešto izgubit' i nadati se da ćeš sve nać', ma to je skoro nemoguće. Ima još poštenog svijeta, poput Matea, i zato sam vam odlučio sve i ispričati, svaka mu čast".
Pitao je Matea smeta li mu da ga fotografira i priču ispriča za Dubrovački vjesnik, Mateo se prvo malo usprotivio, nije smatrao da je vraćanje izgubljenoga nešto posebno. Kako je bio sretan što je nekome pomogao i uspio mu vratiti sve u ruke, pristao je na slikavanje. Nešto što je nekad davno bilo normalno, nažalost se zadržalo u vrlo malom postotku - kad nešto nađeš, potrudi se doći do onoga tko je to izgubio. Nije važno o čemu je riječ, a ljudi pri takvim situacijama obično mole za povrat dokumenata koje je prava muka ponovno izvaditi, dok za novce, kolikogod ih bilo, uvijek računaju da im se ionako neće vratiti.
Poštenog je svijeta sve manje, zato ova priča i ime Matea Mimice zaslužuje barem ovu stranicu.