Gradski vijećnik MOSTA Maro Kristić uputio je medijima priopćenje koje prenosimo u cijelosti:
Ni najveći optimisti više ne očekuju da će se turizam vratiti u normalu u kolovozu i rujnu ove godine, ali turista će ipak biti i treba učiniti sve da se iz takve krnje sezone izvuče maksimum, a da se pritom zadrži povoljna epidemiološka situacija i spriječi širenje zaraze s obzirom na nove naznake pojavljivanja koronavirusa.
Ako je suditi po aktivnostima gradske i županijske turističke zajednice i Grada i Županije kao njihovih osnivača evidentno je da su i oni sami digli ruke od pokušaja privlačenje turista za ovu godinu i pripremaju se u miru za neka buduća vremena o kojima će moći pričati oni koji prežive do tada. No, ne bore se svi na jednak način i ne doživljavaju svi jednako svoju ulogu. Istarski turizam se polako budi i oni zbog bolje prometne povezanosti, ali i bržih i zrelijih reakcija njihovih ključnih institucija i puno bolje i kvalitetnije komunikacije u destinaciji već polako doživljavaju sezonu. Njihova turistička zajednica i stožer civilne zaštite koordiniraju aktivnosti i djeluju proaktivno, dok naši u ulozi statista promatraju situaciju i čekaju upute nacionalnog stožera. Dok istarski stožer samostalno donosi odluke jer ne može čekati da glavni nacionalni stožer čiji su članovi rastegnuti između obaveza u političkoj kampanji za parlamentarne izbore izda upute, kod nas je situacija drugačija, fjaka i kašnjenje u donošenju odluka su glavne odlike postupanja. Pitanja je milijardu, razina odgovornosti je ogromna, a nitko ne želi da zbog neozbiljnosti i nepripremljenosti ugrozimo i ovo malo turističke sezone koju možemo imati i doprinesemo mogućem ponovnom zatvaranju granica i novoj izolaciji koju u gospodarskom smislu mnogi neće preživjeti.
Odgovorne zajednice iz krize izvlače pouke za budućnost i osiguravaju kapacitete koji će preventivno i operativno djelovati u slučaju ponavljanja ugroze bilo kakve vrste. Koje je to pouke iz koronakrize izvukao Grad Dubrovnik, Županija naš civilni stožer i naše turističke zajednice? Koje su to organizacijske radnje poduzeli kako bi se razina prevencije i sigurnosti dovela na primjerenu razinu? Gdje su pravilnici o postupanju u svim vrstama ugroza koji su postali nužnost, a koji niti ne mogu biti doneseni na nacionalnoj razini jer bi bili neprovedivi zbog lokalnih specifičnosti, nedostatka dovoljnog broja stručnih kadrova, prometne izoliranosti i mnogih drugih razloga? Koji su to ljudi koji su osposobljeni za upravljanje rizicima, osim župana i zamjenika župana koji kao lokalni dopisnici prenose statistike o broju zaraženih i broju osoba u samoizolaciji? Gdje je odjel i vrhunski stručnjaci za upravljanje kriznim situacijama, jer na sigurnost treba gledati kao na investiciju a ne kao na trošak? Gdje su analize stanja i procjene rizika za pojedine ključne, strateške točke poput kolodvora, zračne luke i pomorskog terminala?
Na koji će se način i gdje strani državljani kod kojih se sumnja na zarazu stavljati u karantenu ili samo izolaciju u trajanju od 15 dana a da se ne izazove diplomatski skandal? Tko će komunicirati s diplomatskim predstavništvima koja će prijetiti tužbama zbog ograničavanja kretanja i oduzimanja sloboda, a da ne spominjemo tužbe za nadoknadu plaća ili zbog otkaza, jer se ljudi na vrijeme neće moći javiti na posao? Tko će snositi troškove smještaja, hrane i liječenja tih osoba,jer isti nisu osigurani u Hrvatskoj? Prijeti li nam zbog neorganizacije kolaps sustava zdravstva koji je ionako urušen, jer postoji opasnost da bi u jednom trenutku mogao biti veliki broj zaraženih? Jeli netko izvršio edukaciju pripadnika civilne zaštite i pripremio ih za mogućnost 24-satnog rada? Tko će snositi odgovornost za manjkavost sustava i nedovoljnu pripremljenost s potrebnim higijenskim potrepštinama (maske,rukavice, dezinficijensi...) u regijama i gradovima?
Plešemo po rubu, a sve su ovo pitanja na koje bi žitelji Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije trebali imati odgovor. Oslanjanje na druge koji imaju svoje probleme i nisu u stanju kvalitetno sagledati i donijeti rješenja na razini lokalne zajednice je samo put u provaliju. Kada je bila u pitanju borba za zadržavanje županija i enormnog broja općina onda se kao glavni argument koristila decentralizacija ovlasti i činjenica kako samo lokalna zajednica najbolje zna koje probleme ima i kako ih riješiti. I ovo je također pitanje decentralizacije za koju ste se borili. Preuzmite odgovornost.