- Radimo od 8 do 20 sati, a onda smo slobodni sutra uvečer do 20 sati pa smo u smjeni od 20 do 8 sati, a onda smo dva dana slobodni. Treba u ovom poslu biti hladne glave i paziti '300 posto' više nego inače. Ne jurimo 'glavom kroz zid', ali ipak nastojiš doći što prije jer često nekome život ovisi o tebi, ali i o cijelom timu koji uz mene čini liječnik/ca i medicinski/a tehničar/ka, započinje Marko.
Ne stajati nasred puta!
Vožnja je stvar iskustva, a drugi vozači sve bolje reagiraju na vozilo hitne.
- Ljeti ima više posla, vruće je i teško radi gužvi, ali takav je grad! Dajemo sve od sebe, vozimo i trotoarom i suprotnim smjerom, gdje i koliko možeš. Nevjerojatno je čega se sve nagledamo! Ljudi ne vide, ne gledaju retrovizor… Razumijem starije vozače, ali znalo se ljeti dogoditi da vozimo iza starijeg čovjeka, trubimo preko pola Vojnovića, a on se ne miče, nego mu ljudi počnu mahati iz suprotnog smjera da se makne! Iako po njima uvijek svi pljuvaju, moram pohvaliti taksiste, svaka im čast! Njih 99 posto se miče, a kad idemo na Pile iza Grada, čim preko veza čuju da dolazimo, jave jedni drugima i 'pročiste' prolaz, govori Marko:
- Najgore je kad stanu nasred puta, ukopani na mjesto, pogotovo na magistrali jer tada moramo kočiti ili zaobići vozilo, a ne znamo hoće li naletjeti netko iz suprotnog smjera - primjećuje Marko kojega ljuti kad drugi vozači ne gledaju, izlete ili se ne žele skloniti. U hitnim situacijama rotacijama je upaljena, a sirenu ne pale nakon 22 sata ako nema gužve. Iako se ne smije, na vlastitu odgovornost prelazi i preko crvenog na semaforu. Skoro svakodnevno mu je 'glava u torbi'.
- Pazimo što više možemo, ali nikad ne znaš što će ovaj drugi napraviti. Ako je netko baš životno ugrožen ideš što brže možeš, ne jurcamo ako baš ne treba, niti trubimo i zviždimo bez veze. A dolazile su nam kazne zbog kamera, trebalo je pisati prigovore. Ideš na intervenciju i onda ti dođe kazna od 3,4 ili 20 tisuća kuna, ovisno koliko si brzo vozio! To smo riješili, nije policija kriva, nego je takav sustav, žali se Marko koji smatra kako bi njegovi kolege i on trebali imati beneficirani radni staž.
Noću je lakše raditi jer je manji promet. No, nije lako izbrisati teške prizore, posebno kad uključuju poznanike, prijatelje, rodbinu. Teško je kad netko izgubi bitku za život u vozilu.
– Svi mi ovdje smo nasmijani, zafrkavamo se, ali svi to nosimo sa sobom doma. Dođe trenutak kad ostaneš sam pa razmisliš. Ne možeš se isključiti, ne možeš zaboraviti, trudim se doma ne pričati o tome, navikao sam da ne pitaju što se dogodilo. No, ponekad zove 'tristo' ljudi, zapitkuju što se dogodilo. To me užasno nervira, pogotovo kad sam na intervenciji. Niti smijemo pričati, niti mi se općenito priča o tome! Najgore je kad dođem negdje na kavu pa me zaspu pitanjima, samo im odbrusim da me puste na miru, govori Marko.
- Tragedija u Platu mi je možda jedna od najgorih intervencija. Nije toliko užasna što se tiče postupka, nego što je među stradalima bio moj dobar prijatelj, nažalost pokojni. Nismo tu mogli ništa napraviti, bili smo tu više u slučaju ozljede vatrogasaca. Uvijek se nadaš nečemu dobrom i onda ti ronioci izvuku prijatelja s kojim si dojučer svaki dan bio na kafi. Nije lako, sjetiš se toga, ali što ćeš, ideš dalje, hrabro će vozač.
Ljudi se iznenade
U Zavodu je s kolegama veselo, imaju interne fore, kolegijalni su, a važno je da vlada sloga u timu.
- Što se tiče poziva, bude svega, otkako je Interneta, ljudi znaju što će reći kad zovu, dosta puta i slažu samo da dođemo. Realno, bude sigurno 50 posto poziva na koje uopće ne bi trebalo izlaziti ili nisu posao za Hitnu pomoć, nego za liječnike opće prakse, priznaje Marko i otkriva kako je raditi u doba korone:
- Manje je više isto, samo je pressing s tim oblačenjem, izgubi se vremena. Ljeti je bilo katastrofa u zaštitnim odijelima, za 'umrijeti', ali moraš ih obući radi sebe, svojih doma i kolega, napominje Marko.
Odijela se oblače u slučaju sumnje na Covid, a neki su pozivatelji znali i prešutjeti simptome misleći da Hitna neće doći, ali za timove Zavoda nema 'banalnosti', oni će doći. Iako su neki od kolega bili po tri puta u samoizolaciji, Marko se još dobro drži.
- Nema pravila, zna se dogoditi da svaki od dva tima dnevno ima po deset a bude i po jedna intervencija. Kad nema intervencija, svi smo 'standby', od poziva imamo rok od dvije minute da izađemo na teren, de facto, često izađemo za puno kraće vrijeme. I nema onih, kao što se prije kroz smijeh govorilo, koji idu po burek. Možda je to nekad davno bilo, ali od trenutka kad zazvoni telefon, kompjuter snima svaki razgovor, snima vozila, sve je kompjuterski, satelitski praćeno, otkriva sugovornik.
- Nema zahtjevnije intervencije nego recimo doći do zadnje zgrade u Gružu, pogotovo uvečer, a deboto nema dana da se ne ide tamo. Ne mogu sebi doći kako neki ljudi parkiraju - da može netko biti tako bezobrazan i parkirati auto da jedva prođemo! Ne znam kakva se tragedija treba dogoditi da ljudima dođe u glavu! Međutim, nama je lakše nego nekim drugim službama. Mi ćemo stati ako ne možemo proći: zgrabit ćeš opremu i nastaviti pješice, doći ćeš nekako, govori vozač koji uglavnom čeka u vozilu ili pomogne ako treba donijeti nešto od opreme.
Nije svakodnevno, ne očekuju to niti traže, ali ljudi pokažu i zahvalnost.
- Iznenade se često kad brzo dođemo, mislim da brže ne možemo doći nego što dođemo u 90 posto slučajeva. Volim pomagati drugima, zadovoljstvo mi je nešto dobro napraviti, spasiti nečiji život, veli Marko koji će raditi za doček Nove godine, što ga uopće ne uzrujava jer je svaka razlika između blagdana i običnog radnog dana izbrisana.
Vatrogasce zovu kad treba nositi malo težu osobu na veće udaljenosti i uvijek se odazovu. U slobodno vrijeme se opušta uz šetnju sa psom, a priznaje još jednu stvar:
- Otkako sam počeo raditi ovaj posao, sve sporije i sporije vozim svoje auto, niti mi se jurca, niti mi je gdje preša, poručuje Marko koji će na poslu stisnuti gas, a mnogima će to značiti spas!