Volontira već 12 godina, nesebično ulaže svoje slobodno vrijeme za pomoć potrebitima, dobrobit drugih i društva u cjelini. A tek joj je 26 ljeta. Dubrovkinja Magdalena Katušić volonterstvo živi svaki dan, predsjednica je Studentskog katoličkog centra Dubrovnik (SKAC_DU), lani joj je dubrovački Volonterski centar dodijelio nagradu u kategoriji koordinator volontera. Osjećaj da treba pomoći drugome, kod nje se ‘probudio‘ s početkom srednjoškolskih dana. Kad se u Dubrovniku organizirao Susret hrvatske katoličke mladeži prvi put se susrela s volontiranjem.
- Dubrovnik jest turistički grad i sve to lijepo izgleda, turisti dolaze, svima je dobro. Ali negdje tamo u pozadini Dubrovnik ima ljude kojima smo mi potrebni. Kad sam odradila svoju prvu volontersku akciju u sklopu najvećeg volonterskog projekta u Hrvatskoj ‘72 sata bez kompromisa‘ i kad sam došla doma osjetila sam da se umor koji je bio fizički prisutan, pretvorio u neku energiju koja me je obuzela. Shvatila sam da je volonterstvo moj put i da ću svoje slobodno vrijeme u budućnosti, kad god je to moguće, uložiti na način da za nekoga odvojim svoj sat vremena. Kroz godine volonterstva shvatiš da volontirati ne znači odvojiti cijelo slobodno vrijeme, nego da je nekome i tvojih sat vremena dovoljno. Shvatiš da ljudi najviše cijene što si ih se sjetio, a tek onda ono što za njih napraviš. Sve to što mi radimo je mala kap u oceanu, ali ocean bi bio puno manji da to ne radimo, da nema tih kapi. Sve te akcije čine jedno veliko dobro djelo, a mi smo samo kotači tog vlaka dobrote – kaže Magdalena.
Iako je opće mišljenje kako je današnje društvo izgubilo osjećaj empatije, brige za drugoga, zanimalo nas je koliko je volontiranje popularno, ima li dovoljno volontera?
- Kad si u svijetu volonterstva onda ti ne izgleda da ljudi ne volontiraju jer svi oko tebe su volonteri. Ali kad pogledaš sliku Hrvatske, vidiš da volonterstvo nije prepoznato koliko bi trebalo biti. Imamo primjere u svijetu gdje volonterstvo ulazi u radni staž, gdje firma u kojoj si zaposlen traži da volontiraš. Na taj te način potiču da uložiš svoje slobodno vrijeme u pomoć potrebitima. Ljudi su danas opterećeni užurbanošću života, jako malo je slobodnog vremena, ali kad bi pogledali koliko smo dnevno pred ekranom, i pola tog vremena uložili u volontiranje, kako bi sve bilo drugačije, bolje – kaže naša sugovornica.
Ljudi su skloni izlikama, pronalaze razloge zašto ne mogu ili im se ne da pokrenuti u nečemu. I njoj se to ponekad događa, iskreno će. Ipak, smatra kako volontera u Hrvatskoj ima:
- Ima mladih koji žele pomagati i koji ruše predrasude o lijenoj mladosti koja leži ispred televizije i ne radi ništa. Kad osoba vidi neki problem, često je odgovor ‘netko će drugi to riješiti‘. Ajmo krenuti od sebe, idemo mi biti taj netko drugi. Ne rješavajmo probleme generaliziranjem nego budimo prvi koji će pomoći i neće okrenuti glavu od osobe u potrebi pored koje su danas prošli – savjetuje dubrovačka volonterka.
Volontira od svoje 14 godine. Zvuči dosta, ali zapravo nikad nije, kaže Magdalena.
- Kroz volonterstvo ne pomažeš samo drugima, prvenstveno pomažeš sebi. Ono me izgradilo u osobu kakva jesam. Neke svoje talente i vještine sam otkrila kroz volonterstvo, sigurno da prostora uvijek ima ali pomažući drugima prestaneš gledati da za ono što si napravio moraš dobiti zauzvrat.
Kako se osjeća kad nekome pomogne, kaže, teško je riječima opisati.
- Na prošloj volonterskoj akciji gospođa kojoj smo pomagali samo mi je stisla ruku i meni niti jedna riječ više nije bila potrebna. Kad dođeš doma nisi više siguran koje te emocije preplavljuju, je li ti žao osobe ili si sretan što si pomogao. Treba doći, vidjeti i osjetiti, da bi netko mogao znati kako je volontirati treba proći kroz to. To su osjećaji koji se mogu doživjeti jedino ako daješ sebe, a ne očekuješ ništa zauzvrat – kaže Magdalena koja se kroz godine volontiranja susrela s brojnim životnim situacijama i teškim ljudskim pričama.
- Zaboraviš da postoje takve situacije, da bi se netko uopće mogao naći u takvim problemima. Čovjeku je normalno da će ujutro otići sam u trgovinu, nešto obaviti, nekome je to nemoguće. Uhvati te tuga ali i ono ‘ja sam tu da ti pomognem‘. Te ljude ne treba zaboraviti nakon volonterskih akcija, nego se brinuti i dalje. Nismo u mogućnosti biti tu 24 sata ali se trudiš da slobodno vrijeme na to utrošiš i da neke institucije koje imaju veće mogućnosti to preuzmu na sebe. Mi smo tu ispred Studentskog katoličkog centra Dubrovnik, tu su volonteri studenti, stvarno se trudimo. Mijenjaju predrasude koje su stvore o mladima – kaže Magdalena i nastavlja:
- Kroz neke akcije smo se tako povezali s ljudima pa bi poslije k njima išli kitit bor, pengat jaja... To su male radosti kako ih mi u obiteljima gledamo, ali nekome su one ogromne. Toj osobi si to jutro donio osmijeh na lice, pokazao da si se sjetio pitati je ‘kako si?‘. Kroz sve te akcije ono što pamtim su osmijesi ljudi u potrebi, stisak ruku, pogledi koji govore više od riječi.
U programu SKAC-a su brojne volonterske akcije, od ekoloških do socijalnih akcija kada ulaze u kuće, u obitelji.
- Svake godine se iznova javljamo novim ljudima u potrebi, dolazimo do novih obitelji, pronalazimo nove ekološke akcije... Papa Franjo je rekao: ‘Pobrini se za onaj svijet kojeg ćeš ostaviti drugima iza sebe‘. Sve ono što si napravio danas, čekat će nekoga drugoga u budućnosti, moramo se truditi da brinemo i o ekologiji i o bližnjima oko nas – poručuje predsjednica dubrovačkog SKAC-a.
Studentski katolički centar i ovog prosinca priključuje se akciji Caritasa ‘Podijelimo radost Božića‘.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....