Dubrovački je kraj kroz povijest uvijek bio okrenut pomorstvu. Prema podacima Ministarstva pomorstva i veza, u cijeloj Hrvatskoj je u 2015. godini bilo 22.000 pomoraca, a u Dubrovačko-neretvanskoj je sada 2.300 registriranih pomoraca, kaže Sandra.
- Od 22.000 pomoraca, 70 posto je časnika, što nas rangira kao šestu zemlju u Europskoj uniji po broju časnika. Pomorci čine 1,5 posto populacije zaposlenih u Hrvatskoj. Kad se taj broj pomnoži s članovima obitelji, puno osoba sudjeluje u tom načinu rada pomorca. To što sam vidjela u svojoj praksi željela sam malo istražiti jer je bilo vrlo zanimljivo promatrati te stvari kroz prizmu profesionalca – govori o svojim motivima.
Kruh sa sedam kora
- Karakteristika pomorskog poziva jest život koji je ograničen i izoliran u okolini u kojoj su udaljeni od svojih obitelji – kaže Sandra o pozivu koji ne zovu uzalud 'kruh sa sedam kora'.- Nemaju mogućnost napustiti svoje radno mjesto, moraju biti na moru određeni vremenski period, tako da to sve s vremenom izaziva stres. Naravno da te obitelji, uz oca pomorca, također žive njegov poziv. Majka mora biti odgovornija, organiziranija, bez obzira na novac. Emocionalni dio u odnosu na materijalno nema cijenu. U toj izolaciji u kojoj žive, moraju odgovoriti svom pozivu hrabro i biti koncentrirani na svoj posao. Što se tiče supruge i majke, kako je on časnik na brodu, tako je ona časnik u svojoj obitelji. Na njoj je sve – od ekonomske situacije i rasporeda novca, do odgoja djece. Tim majkama nije lako i one se formiraju u samostalnu individuu. Javlja se izazov i kad se suprug vrati doma. Oni su stalno u tranziciji i u nekoj prilagodbi. Razgovarala sam s puno žena pomoraca koje su mi rekle da im je najteži upravo taj proces prilagodbe. Stalno su ili same, pa se moraju organizirati i urediti svoj život za samostalno funkcioniranje kao majke i domaćice, meštri u kući i sve što ide uz to, ili je suprug došao s broda, pa se treba prilagoditi na njegovo prisustvo, prepustiti mu dio obveza i poslova. Zadovoljstvo cijele takve obitelji zapravo ovisi o ugovorima pomoraca i koliko će biti odsutni i prisutni. Ta tranzicija svima pada najteže – zaključila je Sandra Raguž u svom istraživanju.
Podrška je jako važna
- Stres kod prilagodbe može se umanjiti zahvaljujući tehnologiji koja je zadnjih godina jako napredovala. Komunikacija je bolja u odnosu na prijašnje godine i kompanije su tu vrlo organizirane, tako mi barem kažu moji izvori. Znaju da je taj emocionalni faktor jako bitan, kao i kontinuirana komunikacija s obitelji. Time se i period prilagodbe smanjuje - naglašava.- Važno je da pomorac koji je nekoliko mjeseci na brodu ima stalnu komunikaciju sa svojom obitelji. Svi to žele i žude za tim jer im podiže moral. Važne su sitnice, važno je da slušaju što im žena ili dijete govore, da budu uneseni u njihove živote i prate što se događa doma. Kad dođu doma, na taj način adaptacija će biti puno lakša. Bitno je da su svo vrijeme podrška jedni drugima. Pomorac na brodu je u poziciji da ne može kontrolirati događaje doma, ali može slušati i dati potporu ženi, da bi bila emocionalno ispunjenija i što uspješnija u obavljanju svojih svakodnevnih zadataka, posebno u odnosu na djecu. Tako može lakše prebroditi sve trenutke u kojima je sama i mora odreagirati bez suprugove pomoći. Cijeli taj proces jako je zahtjevan jer su svi emocionalno uključeni – kaže naša sugovornica.
- Istražujući, došla sam do podataka da djeca koja imaju kontinuiranu komunikaciju s ocem na brodu lakše prebrode te prilagodbene situacije i kasnije nemaju poteškoća u ponašanju. Rutina, podrška i svakodnevna komunikacija je jako važna. Ako supružnici izgube emocionalni kontakt, dolazi do disbalansa. Cilj svega je da se održi obitelj i da djeca i supružnici imaju blizak odnos. Čak nije odlučujuća količina vremena koju otac provodi s djecom, koliko da je to vrijeme s njima proveo kvalitetno – naglašava Sandra Raguž. - Važno je da rade neke aktivnosti zajedno jer otac pruža drugačiji odgojni model od majke.
Djeca uče gledajući nas
- Rezultati mog straživanja, a ova se tema nije puno istraživala, ukazuju da nema značajne razlike između djece pomoraca i djece u čijem su odrastanju kontinuirano prisutna oba roditelja, iako su neka istraživanja pokazala da su djeca pomoraca depresivnija. U mom istraživanju majke djece pomoraca ispunjavale su upitnike i dobila sam rezultate da djeca u obiteljima pomoraca nisu depresivnija niti agresivnija niti imaju poremećaje pažnje u odnosu na drugu djecu. Međutim, postoji tendencija da supruge pomoraca svoju djecu procjenjuju povučenijima i navode da djeca imaju problema u socijalizaciji. To se može objasniti majčinskom usmjerenošću na djecu jer su većinom same u odgoju. Njihova su djeca više 'pod reflektorima', dok su majke kojima je otac pri ruci opuštenije. Istraživanje je trajalo duži period, a izabrala sam dob latencije, dakle djecu između 8. i 10. godine kada su oni u psihodinamskom smislu mirni, ali ta faza se poklapa s fazom identifikacije dječaka s ocem – kaže Sandra Raguž.- Naši pomorci su odlični roditelji koji su sigurno imali dobre očinske modele prema kojima su se naučili ponašati. Jako je važno iz kakvih smo obitelji došli. Majčinska rola je nadasve jako važna u procesu stvaranja identiteta djeteta, ali veliku ulogu ima i otac, najviše kod dječaka. Otac je model od kojeg dijete uči, najviše promatrajući ga i usvajajući verbalne i neverbalne poruke. Očevi pružaju svojim sinovima obrasce ponašanja koje će sinovi preuzeti kada i sami budu očevi, pa čak i ako se svjesno suprotstavljaju načinu odgoja na koji su oni odgajani. Kao mali, dječaci su više povezani s majkom, a u dobi od 9 godina se počinju identificirati s ocem. Žele njegovu pažnju i naklonost. Kod djevojčica se odvajanje od majki događa znatno prije, one se s ocem počinju povezivati već u trećoj godini. Djevojčicama je otac prvi muški uzor, na temelju kojega će kasnije upoznati svog partnera. Zato je jako bitno kako se ponašamo jer djeca najviše uče gledajući nas!