„Vlastitih par kvadrata, gdje mogu u miru raditi oduvijek mi je bila želja, ali sam se s godinama navikavala na sve ostalo pa su mi podstanarski stanovi bili vječno natrpani platnima i materijalom. Kad u 30 kvadrata živimo nas četvoro nije problem, ali je s malom djecom i našim poslovima jako teško pronaći vlastiti mir, kad već nemaš prostor, a stalno bih nešto radila. Tako da sam se s vremenom navikla, javljala sam se na natječaje i selila stvari i obitelj iz jednog stana u drugi, i opet natrpavala radovima, ali evo, sad sam se prvi put javila i stvarno dobila prostor s umjetničkom namjenom. Strašno sam sretna radi toga, zahvalna jer je Grad natječaj raspisao prije ovog ludila s koronom, tako da kad je sve bilo gotovo, i ja sam primila sretnu vijest- priča Lena koja je godinama odbijala i živjeti bilo gdje drugdje osim unutar zidina. Koliko god im je bilo teško, obzirom na cijene, na skaline, na malu djecu i nemogućnost parkiranja auta punog spenze, na gužve, buku i ludilo...
„Otkad smo preselili van Grada nekako sam se navikla, ali ipak sam po cijele dane u Gradu - smije se Lena, kojoj su i djeca orijentirana na gradu - školu Centar i vrtić Izviđač. I to im i odgovara, osobito u zadnje vrijeme, dok je Lena neko vrijeme koristila prostore DURA-e za rad i provođenje radionica i edukacije, što ne propušta napraviti nekoliko puta godišnje. Ipak, čim je otključala mala vrata na dno ulice kojom čeljad najčešće prolazi jer Zlatarska ima najmanje skalina do Buže, svaka je glava zavirila i razveselila se jer, zamisli, nešto se otvara!
„Svi zaviruju, komentiraju kako je to super da se nešto otvara, da se događa, a ja sam još sretnija jer je to ljudima super za vidjet'. Svi zatvaraju ili se skrivaju, a ja, evo otvaram i mislim da je to najbolje što možemo u ovakvim vremenima. Biti pozitivni i nekako prenijeti ljudima tu pozitivu, jer svi kad vide da se nešto radi odmah tako i reagiraju, sretni su jer se život mrda, jer nije sve zamrlo. Meni je reakcija publike, jednom kad otvorim atelje, itekako važna, potrebna i zanimljiva. Nije stvar hoće li netko kupiti pa ću ja zbog toga biti sretna, stvar je u tome da ljudi, poneseni nekom mojom slikom, žele odreagirati i iskomentirati. Kad znam što im ta slika izaziva u njima, što otvara u njima, dođe mi da im kažem, evo vam sve ove koje ste pogledali, nosite! Ali – život je ipak nešto drugo i na to se treba naviknuti. Ali da želim reakciju – apsolutno, ona mi je nužna - priča Lena dok svako malo trčkara do svog novog prostora. Zovu meštri, traži se odvod i dovod vode, i razvaljuje se upravo freško sređeni i opiturani zid.
„Nisam baš na ovo računala, ali znam kako idu radovi, iznenađenja su obavezna. Ionako se te stvari sad rade, prije nego sve dovedem u red, - smije se Lena kojoj će nenadani radovi dati još neko vrijeme posla, prije nego se odluči na otvorenje. U međuvremenu, kaže, sve su joj češće faze mirovanja, i sporijeg rada, a ljestvica u izvedbi sve joj je viša.
„S tim ću se nekako i pomiriti obzirom na dosadašnji žestoki radni ritam kojeg više nemam, sve valjda nosi svoje. Imam dosta prioriteta u ovom trenutku, malo se teško ograničiti samo na slikanje kad ti sve okolo vrišti za završetkom- čeka me sto stvari, kako to već ide... Moram se doduše pohvaliti s jednim velikim napretkom, a to je da sam pomalo počela voziti. Još uvijek se oslanjam najčešće na autobuse, ali – vozila sam! I to mi je jako velika stvar. I sad će mi se s početkom vrtića ponovo promijeniti ritam – ujutro ću ih voditi u školu i vrtić i onda na svoje radno mjesto – u Grad- priča Lena, dok zbraja gdje su joj sve uskladištena platna i radovi. Izložba na izložbu, projekt na projekt, radionica za radionicom, Lena je vjerojatno jedna od najaktivnijih slikarica koje znamo, a sad još planira i završiti edukaciju za art terapiju koja je možda trenutačno najviše i interesira. Čekaju je i ilustracije knjiga, čeka je vraćanje života 'na staro', i doma je u radovima kojima se ipak nazire kraj, ali ono čemu se najviše veseli je konačan početak rada u miru svojih nekoliko kvadrata ateljea.
-Jako sam zahvalna za ovu priliku, i mislim da je jako važno to što je Grad raspisao natječaj upravo za ovu namjenu, a ne za nešto drugo, kako je to već dosad išlo, znao je svugdje niknuti kafić, fast food ili studio apartman, a ovo znači da se ipak ima sluha i za umjetnike kad su u pitanju prostori, što u Dubrovniku dosad nisam imala prilike osjetiti.” Dok pričamo kroz ulicu je zujanje ljudi nevjerojatno, i svatko, ali baš svatko zavirio je kroz njezina vrata i pogledao što se sad tu događa. „Koliko je ljudi već ulazilo morat ću staviti kakav odbijajući natpis” - šali se Lena, koja planira i otvaranje uz, kao i obično, veliko i šaroliko društvo, glazbu i još ponešto, a i to sve samo kako bi potaknula ljude da stvari počnu gledati drugačijim očima i pokrenu se, na koji god način.
„To mi je cilj, kad ljudi vide da je, kad se svi zatvaraju i bježe, nešto potpuno suprotno napravljeno u Gradu, gle čuda, netko je nešto otvorio, mislim da će odreagirati uobičajeno pozitivno. Tako mijenjamo svijet oko sebe, najbolje je vlastitim primjerom. A i svi smo se zaželjeli malo druženja i zabave!”.