Kad su izbori, Krešo iskače iz paštete, a njegova PR agencija Manjgura upravo slavi svoj 25. rođendan. Krešo Macan je zapravo stručnjak za komunikacije, po struci inženjer računarskih znanosti, iako ga svi doživljavaju kao političkog analitičara. Takvih je danas više nego vozača Ubera ili trenera nogometne reprezentacije…
Zašto se toliko intenzivno angažirate u komentiranju izbora i političkih tema?
Dosta me ljudi veže isključivo uz politiku zbog tih TV nastupa, iako pun toga radim mimo politike. Komunikacije u politici su mi strast, priznajem, ali tu nema kruha. Većina tih nastupa je neplaćena, osim u vrijeme izbora. Ulažete puno vremena u svaki od tih nastupa jer želite dići razinu i komunikacije i razumijevanja izbornih procesa, koje sam morao detaljno upoznati kroz kampanje koje sam vodio u Hrvatskoj i regiji. Dodatna su mi motivacija građani koji mi prilaze i kažu da sam im neke, uvjetno rečeno, komplicirane stvari, jednostavno objasnio.
Tko bolje vidi i razumije izbore i izborni proces u RH, naši političari ili mediji?
Mediji bolje razumiju komunikaciju jer su svakodnevno u borbi za čitatelje koji se sve više koriste digitalnim platformama. Politika još razmišlja tradicionalno, iako nema povratka na staro. Populistima se morate suprotstaviti njihovim metodama i na njihovom terenu. Općenito mislim da se razina razumijevanja i znanja o političkim procesima smanjila proteklih godina, pa se to odrazilo i na kvalitetu kampanja i kandidata.
Imaju li naše političke stranke zapravo stvarnu platformu, stvarni program i agendu uoči nekih izbora ili se ona stvara, pa i komunicira u hodu kako kampanja prolazi. U kojoj mjeri stranke doista koriste i razumiju komunikacijske alate?
To najčešće ispadnu dokumenti za jednokratnu upotrebu jer se rade u hodu za izbore, iako ima onih koji programe nastoje i ispuniti. To će vam donijeti nešto bodova, a na lokalnoj razini čak i prednost kod reizbora što je recimo bio slučaj u Dubrovniku s aktualnim gradonačelnikom Frankovićem. Birači znaju tko radi u njihovom materijalnom interesu, to im je najbitnije. Pogledajte npr. program s kojim je Plenković išao oba puta na izbore, većinu je ostvario, ali su se otvorila nova pitanja na koja mora odgovarati i ocjena za reizbor će ipak ići ovisno o tome koliko uspješno odgovori na ovo zadnje. Dobar odgovor na pandemiju i pozivanje na stabilnost donijeli su mu primjerice pobjedu 2020.
Što bi trebalo napraviti da nas komunikacijski alati ne bi odveli u populizam? Koje teme naše političke stranke izbjegavaju i kako bi se te teme trebale iskomunicirati?
Trebali bi imati znanja i hrabrosti govoriti o stvarnim problemima, ne podilaziti javnosti podizanjem neutemeljenih očekivanja. Tipa treba li uvesti porez na imovinu pa tako barem malo oporezovati ove silne apartmane koje prijete uništiti sve što su nam naši stari ostavili. Jer nas sadašnje stanje potiče da budemo rentijeri i da radimo što manje. Ni država od toga nema toliko prihoda koliko ima troškova izgradnje infrastrukture. E, tko će to sada reći i eventualno izgubiti izbore?! Takvi se teški potezi vuku na početku mandata, a sjećamo se kako je završio zadnji pokušaj uvođenja poreza na imovinu. Podilaženje javnosti vodi u populizam, a birači se daju zavesti obećanjima, makar već svi znamo da ne postoji čarobni štapić. Sve promjene nabolje su na početku bolne. Digitalni alati omogućuju populistima da dođu do birača i bez puno sredstava. Tako je Mislav Kolakušić danas u Europskom parlamentu, a pitanje korupcije u Hrvatskoj, na kojem je rastao i dalje nije riješeno.
Što bi trebali Plenković i Milanović napraviti da se njihov sukob prekine?
Ako želite drugačiji ishod onda morate nešto promijeniti, zar ne? E sad kada imate dva ovna u punoj snazi na brvnu teško će ijedan od njih popustiti, jer kad je u pitanju ego, nema tu pameti. A možda je i dosadašnja komunikacija otišla predaleko. Nekad je rješenje, prevrnuti brvno. Jednostavno je tu previše iracionalnog, Milanović je pokazao svoj karakter, a i Plenković mu nije ostao dužan. Zasad vidimo da ga najvećim dijelom ignorira, ali to neće riješiti problem. Bez uplitanja nekog trećeg s jakim autoritetom, teško ćemo se pomaknuti sa sadašnje točke gdje je puno toga blokirano i nanosi štetu funkcioniranju države, dovoljno je da krenemo od imenovanja veleposlanika, a vidite u kakva burna vremena živimo.
Premijer Plenković je pobjesnio što su gradski čelnici zajedno s predsjednikom Milanovićem položili vijence palih branitelja u Dubrovniku, do te mjere da je, kažu, razbio telefon. Što su mogli napraviti a da ne izazovu bijes premijera na proslavi oslobođenja hrvatskog juga?
Pa ovo što su i napravili. Ispoštovati protokol prije svega zbog dana koji se obilježavao. Ne treba baš svaki dan i u svemu prkositi i sve obezvrijediti. Uvijek postoji način da bude vuk sit i koza cijela, a tko će biti bolji diplomat nego Dubrovčani. To je ionako priča za jedan dan.
I za kraj, kako Grad Dubrovnik i Županija komuniciraju prema građanima, prema turistima?
Moj osobni dojam je da Grad Dubrovnik ima dosta dobro posloženu komunikaciju prema građanima o svojim aktivnostima i uhodanu suradnju s lokalnim medijima. Proizvode dosta videa i drugih materijala kojim informiraju o učinjenom i planiranom. I sam gradonačelnik Franković je dosta aktivan na društvenim mrežama. Županija ima više klasičan pristup. Turističke zajednice su priča za sebe i uvijek može bolje. Za početak, meni i dalje nije jasno da na Lopudu, gdje sam najčešće ljeti, lokalni ured ne radi cijeli jedan dan u sezoni. Općenito, uz standardne zajedničke promidžbene aktivnosti prema inozemstvu, i dalje čekaju da im se gost prvi obrati i pronađe ih umjesto da se gostu obrate proaktivno, što omogućuju digitalne komunikacije. Ima i tu iskoraka za pohvaliti, čuo sam za vrlo uspješnu kampanju za prodaju turističke kartice Dubrovnika ove sezone.
