
Može li Filipinac biti festanjul svetoga Vlaha? Pitam za prijatelja. Koji ih je - ne baš po imenu, ali to mu je bila tema - spomenuo da svečanoj sjednici Gradskog vijeća.
Filipinci su poznati pomorci, iako i na brodu obavljaju slabije plaćene poslove. Po tom kriteriju, mogu. Obrtništvo je u Gradu ionako prilično zamrlo, ali Filipinci rade kao kuhari, konobari, zidari... mogli bi i po tom kriteriju. Ostaje još da ih prebrojimo po vjeri. Mnogi, možda i većina nas misli da su Filipinci muslimani, možda budisti, hinduisti...vrag bi ga znao što su kad su tako daleko.
A onda šok i vjeverica - prema podacima iz 2023. godine 91,5 posto Filipinaca su kršćani. Njih 78,81 posto - katolici. Mole Očenaš i Zdravomariju, ispovijedaju masu grijeha, što mišlju, što djelom, a naročito propustom. Baš kao i prosječna Dubrovkinja ili Dubrovčanin, okle god šljegli.
Miša ti maloga, što ćemo sad?
Doplivali su Filipinci kao i moj dida Donko kad ga je iz Luke oćerala filoksera. Neki su navegali, neki radili u ziđoviji (za prijevod pitajte starije gospare iz Hercegovine). Idu u crkvu ranom zorom, baš kao što je išla i baba mi Marija. Teoretski, za koju godinu, Filipinci bi mogli u procesiju, ali samo ako sveti Vlaho ‘padne’ za vikend jer ih šef neće pustit’.
Iako su ga kritizirali zbog svečarskog govora kojemu je naglasak bio na problemu sve većeg broja migranata, dobro je o tome govoriti. Ne mogu se složiti sa svime što je rekao jer desničari, idući udesno naprave veliki krug, pa završe lijevo. Krenu se zauzimati za dogovorno smanjenje broja kafića, restorana, hotela, apartmana i tako završe na ideji Kardeljeve planske privrede. Od toga jedino još Kim Jong-un nije odustao. Ali, ono s čime se doista slažem jest potreba za integracijom migranata u naše društvo. To je ključ svega.
Kroz povijest, Dubrovnik je oduvijek primao migrante, samo što se svijet vrtio malo sporije, pa su se oni uspijevali uklopiti u ovdašnji mentalitet i kulturu življenja. Kad se život ubrzao, obrušili smo se na Hercegovce, istočne i zapadne. Došli su kao vrijedna sirotinja željna posla i barem malo boljeg života. Nije istina da su odmah sjeli u direktorske fotelje, ali su se trudili. Jer živjeti u Dubrovniku jest privilegij, pa su tu željeli i ostati. Kako smo uništili svaku proizvodnju, oni koji nisu naslijedili zeru apartmančića ili našli vezu za posao u državnoj službi, bolji život traže u pristojnim i solidno organiziranim zapadnim zemljama. Nekad su tamo išli bauštelci, a danas odlaze inženjeri i doturi. Nije ni njima tamo lako. Nama ostaju pituri. Ali kako ni njih nema dovoljno za sve te apartmane, eto nama Filipinaca i Nepalaca.
Što smo učinili da se Filipinci integriraju u naše društvo? Ništa! Baš ništa. Kad prvog Filipinca pozovemo u procesiju, znat ću da smo pobijedili.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....