Kad se pođem kupat', pomislim da će svi reći 'Đe ga vrag nosi?'. A kad onako osvježen izađem iz mora, sam sebi rečem 'Bože, hvala ti!'
Ovako o svojim legendarnim zimskim banjama govori Jozo Serdarević, omiljenih prosvjetar koji je odgojio generacije Dubrovčana. Profesor književnosti s magisterijem iz povijesti umjetnosti, među sugrađanima je (pre)poznat po vitalnosti kojom pobjeđuje godine, a nakupilo ih se kod profesora, zakletog pješaka s vozačkom dozvolom, već 75. A on ih se ne srami, naprotiv. Recept sa svima dijeli, kaže kako nije to nikakva umjetnost.
Upornost, fizička aktivnost i pozitivan stav prema životu su temelj, a ima nešto i u 'samobodrenju'. Svako jutro iznova treba zahvaljivati na onom što imaš i što ćeš tek dobiti...poklonika takvog stava sve je više, neovisno koem naraštaju pripadaju.
Muški daju šug
Jozu, nekadašnjem linđovcu, srcu je sad posebno prirasla ekipa iz Gospina polja, gdje već dugo vodi rekreaciju u Sportskoj dvorani:
- Siguran sam da radim dobru stvar za zdravlje jer mi dolazi pet doktorica i hvali to što radim. A kako vježbamo? Pa nije teško, uz glazbu pola sata razgibavanja kako to rade sportaši, a drugih pola sata su vježbe na podu. Legnemo na leđa i 'klešemo' trbušne mišiće - otkriva nam Serdarević djelić onoga što naziva 'psihologijom dvorane'. Prevedeno, to znači da čovjek doma ne može vježbati sam, niti ima motivaciju kao kad trenira u grupi.
A važna je i glazbena kulisa:
- Vježbamo na Miša Kovača, u prvom dijelu su uglavnom domaći ritmovi i nešto starog disca. A dok smo na podu, onda nam najčešće svira pijanist Richard Clayderman, Billy Vaughn, Ray Conniff, katkad i Oliver. Muških je kod nas u dvorani inače manje i jako su obljubljeni. Mišo, Amir i Andro cijeli trening održavaju raspoloženje, oni su šug grupe, žene ih obožavaju – kaže profesor koji se u ljetnoj sezoni kupanja obilazi mnoge plaže po Gradu. Prošle setemane se okupao i osunčao na Buži, a u hladnijim mjesecima njegova je posta fiksirana.
Ispod hotela Rixos na Pogačiću, u društvu prijatelja novinara Hrvoja Španića, u morskom plavetnilu dočekao je i ovu novu godinu 2022.
- Hrvoje me motivirao na zimsko kupanje, to je užitak koji se ne može opisati. Jest da se u hladnoj vodi svaki put sjetim Titanika, ali dosad nisam potonuo pa valjda ni neću. A inače sam zimogrozan, otvorim prozor i prehladnim se. Ali više ne. Iako plivam i u siječnju, nisam ni pothlađen ni bolestan. Nije to nikakvo herojsko djelo, svi bi se mogli kupati kad je hladno, ali u kombinaciji sauna-more. Tako ja činim u Rixosu, čim mi se pruži prilika, kombiniram saunu i more. Sa 60 stupnjeva Celzija, ohladim se u moru. Slično je kao u Rixosu, gdje imate i saunu i dva hladna bazena – tumači naš sugovornik, ljubitelj tjelovježbe koja ga je nedavno dovela na stranice Glorije Glam, među seniore koji odudaraju životnom energijom, u društvo jednako vitalne novinarske ikone Mirjane Rakić.
Kašuni od betona
- Dogodilo se slučajno, u Zagreb sam došao posjetiti djecu i sreo se s našom glumicom Natašom Dangubić. Ona me zamolila za uslugu, da njezina prijateljica novinarka Zrinka piše o vitalnosti i da je vidjela moju sliku ispred Kožarićeva Sunca pa bi me htjela intervjuirati. Prihvatio sam na Natašin, ali i nagovor Danice Juričić, moje kume koja isto radi u ZKM-u – ispričao je Jozo kojega u dobroj formi održava i ples. Vodio je niz plesnih tečajeva za Klub +65 i dragovoljne darovatelje krvi, a i danas je aktivan na tom planu, s vremena na vrijeme mlade dobrovoljno poduči korake za prvi svadbeni ples. Duge šetnje gradom obavezna su dnevna rutina. Dok đirava, primjećuje Jozo dosta toga što remeti sklad grada pod zaštitom UNESCO-a uz koji je posebno vezan. Kao dugogodišnjem voditelju UNESCO-ove radionice za gimnazijalce, dobitnice Nagrade Grada Dubrovnika za mlade promicatelje i čuvare svjetske baštine 1997., Serdareviću četvrt stoljeća kasnije mnogo toga bode oči:
- Samo onaj tko poznaje svoje naslijeđe, može ga voljeti i cijeniti kako dolikuje, a ostale nije briga, što se i vidi. Kašuni od betona niču bez plana, zgrade s crnim staklima strše u oblake bez trunke zelenila, zapušteni puteljci koji su 'ničiji' se privatiziraju. Sjetim se često grupe američkih studenata koji su u obilasku Dubrovnika rekli da je grad u zidinama remek-djelo, dok je sve oko Grada užasno, da nigdje nisu vidjeli gorih arhitektonskih rješenja. I doista, okolo je danas toliko zgrada bez fizionomije, investitor nareda niz istih bezličnih škatula, digne solde i doviđenja. A bilo bi dobro da se ugledaju u Split 3, to je po meni primjer kako se gradi urbano naselje s identitetoom. Postoje tamo čak i otvori za golubove – ističe ovaj šetač i estet kojemu ne promiču ni komunalni problemi:
Trbuh bez sklada
- Primijetio sam da Mala Onofrijeva fontana nekad presuši u srcu ljeta. Pa se pitam kako su to stari meštri znali oko nje, a ovi današnji samo zavrnu špinu. To je za mene nedopustivo, ne samo zbog ljudi koji se nemaju gdje osvježiti, oprati ruke i voće, nego i zbog žednih gradskih golubova. Žao mi je i što Peskarija nije otvorena, nema nikakvog sadržaja, sama pustoš. U điru Gradom vidim da se život preselio na skaline ulica uz Stradun. Ljudi kupe jeftinije piće u samoposluzi, pa sjednu popit' na sklainima. I onda ujutro sve bude puno praznih boca, posebno uz Jezuite -govori Serdarević kojemu osobno nedostaje prijeratni ugođaj ljetnih večeri:
- Cijeli grad je postao restoran, a ako hoćeš popit čašu vina uz laganu glazbu, nemaš đe. Meni, recimo, smeta što više nema Sebastijana i njegove ekipe ispred svete Klare. To je bio kantun gdje si mogao zaplesati, naslušati se saksofona...Ni taraca od Excelsiora više nije kao nekad. I stvarno je povijesna jezgra postala trbuh grada, doslovce. Ružna je slika kad se ispred Katedrale poredaju sva ta dostavna vozila za restorane i onda se roba kuha na suncu, para k'o kakva pretovarna stanica, a ne povijesna jezgra jedinstvene ljepote – negoduje Jozo Serdarević.
