Medicinska sestra Jelena Vrtiprah je rođena Zagrepčanka i dubrovačka nevjesta. U naš grad je došla prije 18 godina. U zdravstvu radi već 20 godina a u našoj je bolnici radila na Internom odjelu te Kardiologiji. Sad je ponovno na Internom, u Hematološkoj dnevnoj bolnici radi s hematološko- onkološkim bolesnicima koji su imunokompromitirani, osjetljivi i ugroženi zbog imuniteta. O tome kako ju je unatoč jakim epidemiološkim mjerama koronavirus ipak 'dograbio', nakon oporavka nam priča:
Bez temperature
- Bolujem od psorijatričnog artritisa, kronične imunološke bolesti zbog koje redovito mjesečno primam biološku terapiju. Radila sam normalno i primila terapiju, ali sam se slijedeći dan probudila s grloboljom, curenjem nosa i malaksalošću, što mi se katkad pojavi nakon biološke terapije. Drugi dan sam potpuno izgubila okus i miris i odmah se testirala. Potvrdilo se da sam pozitivna, a tri sam slijedeća dana trjela jaku glavobolju i bol u gornjem dijelu leđa, proljev i povraćanje, no sve bez temperature. Liječila sam se doma, u samoizolaciji. Zbog terapije su me kontrolirali na Infektologiji jer su strahovali od komplikacija, ali je u dva tjedna sve prošlo dobro. Ali, čula okusa i mirisa još se nisu vratila potpuno ni u istom intenzitetu. Ipak, doma sam kuhala objed barem svaki drugi dan. Srećom, u stanu imamo dvije kupaonice te sam jednu koristila ja a drugu moj suprug. Nismo ručali zajedno niti istodobno boravili u dnevnom boravku i kuhinji. On se nije zarazio, što mi govori da se uz mjere predostrožnosti zaraza može izbjeći.
Sestra Jelena kaže kako su se, igrom slučaja, na istom odjelu istodobno zarazili kolege medicinski tehničar i medicinska sestra, ali bez simptoma. Svi s odjela su se testirali, što se ponavljalo svaka tri dana kada su testirani svi pacijenti na odjelu i oni s kojima je kontaktirala. Svi su bili negativni, a sjeća se da je prije zaraze na odjel kao negativna došla jedna pacijentica i oboljela tijekom hospitalizacije:
- Mislim da je ona moj mogući kontakt, ali nisam potpuno uvjerena jer sam se mogla zaraziti i izvan bolnice. Na odjelu su imunokompromitirani pacijenti koji su svakih par dana na onkološkim terapijama. Zbog njih se sve strogo pazi i svi testiramo. Pri dolasku moraju biti negativni ili obavezno nazovu ako imaju temperaturu i glavobolju, jer zbog tih simptoma ne smiju na kemoterapiju. Tijekom "prvog vala", bilo je mnogo nepoznanica o virusu, dosta je terapija otkazano i uslijedile su progresije bolesti. Sada već dosta znamo i pacijenti se redovito liječe, osim ako imaju temperaturu i glavobolju. Ključno je da svi nose maske, da ih nije previše u istoj prostoriji, a naravno je važan i naš profesionalni odnos prema njima: provjetravamo prostorije, koristimo maske i rukavice.
O raspoloženju kolega s odjela prema cijepljenju sestra Jelena ističe:
Imala sam sreće
- Podijeljeni smo i ljudski je taj strah od cjepiva. Ni meni nije svejedno primiti cjepivo, ali kad vidim koliko nas izostaje kad je netko od kolega pozitivan i mora u samoizolaciju, koliko se ubijamo od posla, mogu reći da ću kad mi oslabi imunitet organizma te me više ne bude štitio od COVID-a, sigurno opet cijepiti! Prvenstveno zbog pacijenata ali i svog normalnog života. Uz cjepivo je lakši povratak u normalni život. Istina, imunitet nije trajan i navodno traje osam mjeseci. Cijepljenje preporučam svim kolegama i građanima. Bolja procijepljenost će ubrzati normalizaciju. Iako je sad dosta toga stopirano, radimo dosta, a pravi nas posao tek čeka.
Zbog osjetljivog zdravlja i terapije, sestra Jelena Vrtiprah nije bila na COVID- odjelu. Ističe da je i na Internom odjelu korisna, a o pacijentima na COVID odjelu ističe:
- Često se guše, grozan je osjećaj kad nemaš zraka te završiš na kisiku ili respiratoru. Tijekom bolesti samo me toga bilo strah i psihički opterećena sam iščekivala hoće li doći do gušenja i nedostatka zraka. Čak sam si prije zaraze rekla "daj da dobijem taj COVID pa da se konačno riješim jer je na odjelu uvijek netko bio pozitivan, kolege ili pacijenti, pa stoga nema tko raditi i moramo u izolaciju. Prvih pet dana je bilo grozno, samo sam mislila i hvatala sebe u strahu "sad mi fali zraka"! Ali, ustala bih iz kreveta, udahnula punim plućima i s olakšanjem zaključila: dobro je! Temperatura još kako- tako, ali je uvijek najgori osjećaj bespomoćnosti, taj osjećaj da nemaš zraka i da zrak "hvataš, ali ne možeš do njeg doći"! Kolegice koje su preboljele su mi isto pričale kako im je falio zrak, grozan je to osjećaj nemoći uz temperaturu koja ne pada danima i noćima. Ukratko: muka i mučenje! Ali, imala sam sreće i dobro sam prošla! - kaže Jelena Vrtiprah.