Pomisli čovjek kako je to nemoguće i nepravedno da taj naš "dragi Bog" bira sebi najbolje pa tamo gore slaže neku svoju redakciju, a nas ostavlja u ovoj kaljuži ovozemaljskih tema. Naš dobri gospar Nino imat će se s kime gore pozdraviti, a i dobro našaliti dok bude prepričavao Žiletu, Anđelku, Španu, Šani, Tonki, Suzani i Oreškom što rade njihovi prijatelji otkako su ih napustili", piše u dirljivoj posveti našem Ninu, ili kako ga je on zvao Tuni, kolega novinar Zlatko Šimić iz Jutarnjeg.
A svi smo se sasvim slučajno upoznali 1998., kada je nastajala redakcija Jutarnjeg lista. Imao sam tu čast, u našoj maloj redakcijskoj "štalici", kako smo je zvali, u Odranskoj, sjediti u istoj klupi s Maslom. Bili su to dani velike borbe mladih novinara za naklonost čitatelja u kojima je pojačanje iz starijeg brata Globusa bilo možda i presudno za kasniji uspjeh.
A Masle je bio naš Messi, svi smo ga cijenili zbog novinarskih vrlina, a poštovali zbog onih ljudskih - dobrote, blagosti i zaraznog osmijeha koji je širio, strpljenja da sa svakim malo popriča i proljudika. Ili kada bi ležernom lakoćom prepričavao opasne situacije na povratku s terena kao da se vratio s ljetovanja. Bit će da je to bila njegova karma kojom je otvarao vrata nepoznatih ljudi na tamo nekom udaljenom ratištu. Donosio bi u redakciju najčitanije reportaže pa se ubrzo opet otisnuo na novu nepoznatu lokaciju, sve dok se nije malo povukao u sebe nakon neugodnog iskustva s crnogorskim zarobljeništvom.
Ali, srećom, nije to dugo trajalo. Vratio nam se uskoro naš stari Masle, svi smo bili sretni, doduše, više zbog sebe nego zbog njega. Jer falio nam je; nisam bio siguran da smo toliko nedostajali i mi njemu. Ipak je on bio pomalo vuk samotnjak, zato je i često odlazio na te daleke terene i vraćao se smireniji.
U pauzama između putovanja bila mu je dosadna uloga kancelarijskog žbira i kada smo i drugi put postali cimeri u tzv. Anđelkovoj kancelariji Magazina, rijetko smo u njoj boravili.
"Ajmo mi Šimiću poć ća…" najčešći je bio uvod za bijeg u Aleju propalih komentatora. Nekada je to bilo "u Nade ili kod Pajićke na marendu", ponekad "u Tome na viski, da nam se malo razbistri" ili "ajmo vidit u Buleta jel otvorio kakvu novu butelju". Kako smo se bolje upoznavali, tako su se druženja nastavila i nakon posla. Ne bi li mi se "osvetio" na stalnom čašćenju s čvarcima, slavonskom šljivkom i kulenovim sekama, znao bi me odvesti kod Perčina u Grozd samo "da zavirimo što se danas krčkalo u Zdravkovoj teći".
U teći iz koje "jede samo osoblje" uvijek je bila neka nespojivo-spojiva čarolija za lizanje prstiju, a u bocunu iz kojeg se pilo najčešće neko domaće vino koje bi postidjelo buteljirane umotvorine. Znao sam mu prigovarati kako "za onolikog čovjeka malo jede", a on bi meni, sve bucmastijem, odgovarao da "netko i mora čuvati liniju Šimiću".
Nakon ugodnog društva nenadmašnog Zdravka i njegovih osebujnih gostiju znali smo lunjati opustjelim gradom dok Tuna (tako sam ga po slavonski zvao jer Nino mi nikako ne paše uz njega) ne bi iznenada skrenuo u neki mračni haustor. Na prvom katu nakon zvonjenja "dvaput kratko i jednom dugačko" otvorila bi se vrata, a kad tamo tridesetak probranih faca, svi ga grle i ljube.
Često sam se uz njega osjećao kao "mali od kužine", a ovdje među nepoznatim ljudima svi bi me zbog prijateljstva s njim prihvatili kao svoga. Onako stasit, elegantan i šarmantan, pažljivo odjeven, s ugodnim baritonom i neobjašnjivim očima, bio je pravi magnet.
Upoznao sam tako puno divnih ljudi za koje vjerujem da u ovim tužnim danima znaju pronaći mnogo nezaboravnih uspomena, ne kao neku utjehu, nego kao nadu u ponovni susret. A tada ništa neće biti nemoguće, pa čak ni to da se nađemo u nekoj novoj kancelariji. I opet "pođemo ća" jer "nemamo više mi tu šta za radit".