Papa Frane imenovao je 30. studenoga prošle godine šibenskog svećenika mons. Roka Glasnovića za novog dubrovačkog ordinarija, a prije nekoliko dana, točnije 22. siječnja zaređen je za biskupa u dubrovačkoj katedrali. S nepune 44. godine jedan je od dvojice najmlađih biskupa Crkve u Hrvata i ovo je njegov prvi razgovor za Slobodnu Dalmaciju.
Kad ste imenovani dubrovačkim biskupom kazali ste kako se vraćate doma. Što vama Janjevcima znači sveti Vlaho i Dubrovnik?
- Svetog Vlaha Janjevci osjećaju kao svoga zaštitnika, a Dubrovnik kao dragi grad iz kojega su davno otišli, ali kojeg nose u srcu. Nađoh nedavno jednu fotografiju pokojnog djeda snimljenu ranih devedesetih godina prošloga stoljeća, gdje s nekoliko rođaka sudjeluje na proslavi našega Parca i ponosno drži barjak svetog Vlaha. Mnogi na takav način nose Dubrovnik i svetog Vlaha u srcu, te mu radosno svake godine hodočaste iz raznih krajeva Hrvatske i svijeta, vjerujem da će i ove godine biti tako, a oni koji nisu u mogućnosti da će putem medija biti povezani s nama.
Uvijek su u povijesti pa tako i danas bile prisutne seobe i migracije. To nikad nije jednostavno, i uistinu je važno da se čovjek u novom kraju osjeća dobrodošao i prihvaćen. To svatko može posvjedočiti. Svugdje gdje sam živio bilo mi je kao kod kuće. Osobno vjerujem da je tome doprinijela uključenost mene i moje obitelji u Crkvenu zajednicu, jer u Kristu nismo tuđinci ni pridošlice. Crkva je univerzalna, i otvorena za svakog čovjeka, stoga smo pozvani stvarati ozračje u kojem se svi osjećaju sigurno, prihvaćeno i ljubljeno. Dok sam u različitim prigodama posjećivao Dubrovnik, i susretao njegove stanovnike, osjećao sam se lijepo i prihvaćeno, kao kod kuće. Sigurno je tome doprinijelo i to što sam odgajan s posebnim emocijama prema Dubrovniku.
Kako ste doživjeli vaš prvi pontifikô, rijetko se događa da rođak redi rođaka za biskupa kao što je vas zaredio bratić mons. Petar Palić?
- Metropolita naš i nadbiskup splitsko-makarski mons. Marin Barišić lijepo je kazao da je sveta misa i ređenje bio moj prvi ponifikô u dubrovačkoj katedrali. Oba dana osjećao sam se radosno i ispunjeno jer sam u duhu kršćanske ljubavi bio okružen braćom i sestrama, brojnim svećenicima i biskupima, a posebno u slavlju euharistijske žrtve gdje je prisutan i naš Gospodin. Osjećao sam isto tako neki unutarnji mir koji donosi Isus Krist darujući nam svoga Duha koji nas osposobljava za poslanje služenja bližnjima. Istina je da nije svakidašnja pojava da rođak redi rođaka za biskupa, ali mislim da je i poseban dar, ali dar neba, Stvoritelja, koji je pozvao brata Franju, rođaka Petra i mene u svećeničku službu. Zahvalan sam Gospodinu na tome. Vjerujem da je to plod crkvene i obiteljske molitve i žrtve.
U pozdravnom govoru vjernica laikinja Slavica Batina prisjetila se kako ste prigodom imenovanja najprije rekli: "Moje misli, srce i molitve idu u prvom redu do svih obitelji – majki, očeva i djece." Kao svećenik bavili ste se pastoralom obitelji, što namjeravate poduzeti na tom planu kao biskup?
- Najvažnije je prenijeti iskustvo vjere i učiniti sve da se čovjek, u svemu što se poduzima različitim aktivnostima u pastoralu, susretne s osobom Isusa Krista. Sve što se čini važno je s Bogom započeti i s njime dovršiti, jer On uvijek svojom milošću pretječe i pomoću prati naše djelovanje.
Nastojat ćemo u suradnji sa župnicima i dekanima u zajedništvu promicati što življi obiteljski pastoral na području naše biskupije. Promičući vrijednost i ljepotu kršćanskoga braka i obitelji koji počiva na sakramentu ženidbe, a s druge strane kroz različite programe našega Vijeća za život i obitelj (biskupijske, nacionalne i svjetske susrete obitelji, obiteljske škole, proslave dana života i braka po dekanatima, biskupijska hodočašća) što bolje pripremiti obitelji na suočavanje s izazovima bračnoga i obiteljskoga života, uključujući rađanje i podizanje djece. Sve to za cilj ima stvaranje optimističnog ozračja i promjenu mentaliteta prema braku, obitelji i djeci, kao važnim društvenim vrednotama bez čijeg osnaživanja nije moguće računati na obiteljski pastoral u našim župama.
Budući smo u godini obitelji Obitelj – radost ljubavi pozvani smo ovu pobudnicu proučavati i kroz različite programe, radionice i katehetske materijale biti blizu bračnim parovima i obiteljima kao pratnja na njihovu putu: tako da idemo uz njih i slušamo ih u tišini, tako da idemo ispred njih ukazujući na put kojim valja ići i tako da idemo iza njih slijedeći ih, podupirući i ohrabrujući ih, nadajući se jednoga dana i u našoj biskupiji Obiteljskom centru koji će svojim interdisciplinarnim pristupom i zauzimanjem pomoći obiteljima. U ovoj godini Obitelj – Amoris Laetitia molim za sve obitelji kako bi bile mjesta djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade, kao i mjesta gdje se slavi život te ostvaruje radost, mir, dobrota, strpljivot, solidarnost i odgovornost i gdje svatko ispunjava svoje potrebe i osjeća se ljubljenim i prihvaćenim.
Pred nama je 1050. Festa svetog Vlaha. Radi se o velikoj dubrovačkoj tradiciji, no važna je i poruka koju Parac ima i za naše vrijeme, a ta je vjernost Kristu i po cijenu mučeništva. Kako danas nasljedovati velikog biskupa i sveca?
- Neka nam ništa ne bude važnije od Krista. To nam poručuje i sveti Vlaho i svi sveci. Jedan od tih svetaca nas potiče da ne budemo lijeni u nasljedovanju onih koje štujemo. Kad govorimo o tradiciji, to znači da primamo nešto i to što smo primili oplemenjeno predajemo drugima. Mnogo je toga što smo primili pa tako i slavljenje Feste svetog Vlaha. Vrijednost je to velika, vjerska i duhovna, i to treba biti u prvom smislu, a onda i kulturna, turistička vrijednost. Crkva je uvijek nastojala živjeti s narodom i za narod, inkulturirati se, donijeti ljudima svoga vremena evanđeoske vrijednosti i Kristov pogled na život i stvarnost. Važno je naći mjeru ili ravnotežu te pravilno postaviti prioritete, biti uključiv i imati razumijevanja za različitost. I nas danas opterećuju i muče mnogi problemi i izazovi. Kako sebe izgraditi, ostvariti, posvetiti pitanje je kojim krećemo na put davanja odgovora. Pozvani smo živjeti svoj život u vjeri, nadi i ljubavi, po sakramentima i činiti djela milosrđa. Sveti Vlaho je uspio u životu, ostvario se kao čovjek. Bio je liječnik, bio je biskup, bio je kao i njegov Učitelj i Gospodin Isus Krist, čovjek za druge uvijek čineći dobro.
Vaš predšasnik mons. Mate Uzinić prvi je i jedini od svih biskupa Crkve u Hrvata objavljivao godišnja izvješća o financijskom stanju Dubrovačke biskupije. Kanite li nastaviti s tom praksom?
- Potrebno je upoznati se sa svime pomalo, analizirati i ostvariti potrebne prihode, a ako je moguće i smanjiti rashode. Čini mi se da smo stabilni i ide to dobrim putem. Vjerujem da ćemo nastaviti s praksom objavljivanja izvješća u nekom obliku.
I vaša rodna biskupija, Šibenska, kao i Dubrovačka kojom upravljate, muku muči s manjkom duhovnih zvanja. Što planirate po tom pitanju učiniti?
- Moliti i raditi, pa opet moliti, svjedočiti i raditi. Bog i danas poziva. Ustrajno čeka odgovor čovjekova srca. Pred svih nas je postavljen izazov kako pomoći mladima današnjice u osluškivanju Gospodinova poziva i spremnosti da mu odgovore srcem i životom. Društvo je promijenjeno, a i obitelji iz kojih mladi dolaze. U svijetu u kojem živimo prisutna je kriza identiteta, naglašeni individualizam, hedonizam, kriza vjere, nespremnost na žrtvu, zlouporaba ljubavi, nedostatak želje za obraćenjem i usavršavanjem, izostanak samokritičnosti i poniznosti. U svemu tome bitno je da nikad ne izgubimo osjećaj da smo ljubljeni od Gospodina našega Isusa Krista. Međutim, gdje ima otvorenosti životu i spremnosti na žrtvu, bit će i duhovnih zvanja. Osim toga, i župna zajednica u kojoj se zvanje rađa i raste ima svoju nezamjenjivu ulogu. Pozvani smo molitvom i savjetom pratiti osobu u razlučivanju Božje volje za njezin život, ali dati i osobno svjedočanstvo radosti služenja Isusu Kristu i ljudima. Svako oduševljeno življenje svećeničkog i redovničkog poziva, zasigurno otvara put rađanju novih duhovnih zvanja.
Cijela Crkva u sinodalnom je hodu. Pod geslom Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, hod se odvija najprije u biskupijama a potom će završiti okupljanjem biskupâ na Sinodi u Rimu u listopadu 2023. Na koji način mislite integrirati sinodski proces u život vaše mjesne Crkve?
- U tom sinodalnom hodu ili procesu, prvi dio je savjetovanje, koje se odvija na biskupijskim razinama. Prvi korak je bio upoznati biskupijsku zajednicu sa sinodalnim hodom, te su se u tu svrhu tiskali razni promotivni materijali i izrađena je web stranica sa svim dokumentima i informacijama vezanim za Sinodu. Sam proces savjetovanja u našoj biskupiji održavat će se u tri faze. Prva faza je ispunjavanje anonimnog upitnika, koji je u tiskanom i digitalnom obliku dostupan na svim našim župama. Po Festi započet ćemo s drugom fazom savjetovanja, gdje će se na našim župnim zajednicama održati susreti sa različitim skupinama vjernika, na kojima ćemo kroz molitvu, razgovor i druženje imati priliku zajednički promišljati o temama koje nam Pripremni dokument Sinode predlaže. Uz redovne pastoralne programe koji će biti obogaćeni ovim procesom savjetovanja, treća faza stavit će poseban naglasak na ranjive skupine i one koji su i opasnosti da nam ostanu na marginama. Sinodalni proces započinje najprije u srcu svakog pojedinca, a počiva na njegovoj odluci da se uključi i bude dio zajedničkog hoda. Da bi se to dogodilo, slikovito rečeno, potrebno je obratiti Jonu, to jest nas same kako bismo mogli svjedočiti i potaknuti druge na zajedničko zalaganje prema dobru.
Na kraju biskupijske etape sastavit ćemo izvješće koje će biti naš doprinos ovoj Sinodi na razini opće Crkve. U biskupijskom djelu važno je omogućiti da se svaki glas čuje, svatko je dragocjen i svatko može doprinijeti. Stoga smo i naše sugrađane koji su pripadnici drugih vjerskih zajednica, kao i one koji nisu religiozne osobe, pozvali da se uključe i svojim promišljenjima doprinesu našem sinodalnom hodu. Po završetku biskupijske etape važno je ne posustati i ne zaustavljati se samo na formalnoj razini, nego dozvoliti da nas Duh preobražava i vodi, i da plodovi Sinode budu vidljivi u našoj mjesnoj Crkvi. Papa Frane govori o četiri dimenzije evangelizacije: kulturnoj, socijalnoj, pastoralnoj i ekološkoj. Važno je da se nikad ne umorimo slušati, upoznavati, analizirati, moliti, evanđeoski prosuđivati, djelovati.