Ovotjedna aukcija doniranih umjetnina u kojoj je za stipendiranje dubrovačkih učenika i studenata u teškoj socijalnoj i ekonomskoj situaciji prikupljeno više od 45 tisuća eura, jedna je u nizu akcija dubrovačkih tata s plemenitim ciljem. Udruga ‘Tata je tata‘ djelovanje temelji na pomoći ljudima u potrebi, ponajprije djeci i po tome ih prepoznaje cijela Hrvatska. Počeli su kao Facebook grupa u kojoj su očevi razmjenjivali iskustva i doznavali freške informacije poput one koji je pedijatar dežuran za vikend. A onda je krajem 2022. osnovana udruga ‘Tata je Tata‘:
- Naš Miho Bukvić je došao na ideju da svaki član grupe da određeni novac za božićnu akciju kako bi obiteljima lošijeg imovinskog stanja kupili spenzu i uveselili djecu poklonima. Pridruživalo nam se sve više članova koji su donirali novac za blagdane – pričaju nam Haris Zelentrović i Mirsad Duraković. Spominju kako se nakon potresa na Banovini, još jače zakotrljala ova humanitarna, svake hvale vrijedna dubrovačka priča. Trenutno se skupila ekipa i krenula pomoći. Dio ih je u gradu neumorno prikupljao donacije u hrani, pripremao ture za transport, a najviše posla, dodaju, podnijeli su dubrovački tate Andrija Bratičević, Mirko Obradović i Damir Raguž.
Ništa bez ljudi iz grada
- Nas troje smo Novu godinu proveli u Petrinji, u kombi smo ukrcali tri palete robe i davali ljudima ispred kuća pomoć u hrani. Svi drugi članovi su neumorno po cijele dane bili ovdje u Gospinom polju, pripremali i donosili potrepštine - kaže predsjednik Udruge Andrija Bratičević pa spominje kako su Tate kompletno opremili sisačku bolnicu s novim jogijima, plahtama i dekama uz pomoć dubrovačkih hotela.
- Kroz udrugu smo kupili kuću jednoj obitelji, neki dubrovački poduzetnici su preko nas kupili kuće tamošnjim ljudima u potrebi. Sve skupa se obnovilo 27 kuća, šest auta je poklonjeno. Uz to i stipendije koje smo odnijeli višečlanim obiteljima. Puno je ljudi sudjelovalo u pomoći – nadovezuje se Mirko Obradović.
Od tada se sve više ljudi počelo učlanjivati u Tate, udruga je rasla i postala česta ‘adresa‘ onima u potrebi. Pomažu vukovarske udruge, organiziraju akcije za opremu dubrovačkoj bolnici, organiziraju brojne akcije za pomoć oboljeloj djeci..., ‘ogromne svote novca smo skupili u zadnje dvije, tri godine‘. Tate neizmjerno zahvaljuju svim sugrađanima i dubrovačkim poduzetnicima koji se odazivaju na akcije jer ‘ništa ne bi mogli napraviti bez podrške i pomoći ljudi iz grada‘.
- Ogroman skok smo napravili u zadnja dva mjeseca, dosta ljudi nam dolazi kako bi postali članovi udruge – kaže Bratičević.
Udruga broji oko 400 članova, 30-ak je operativaca koji su uvijek spremni potegnuti najviše, ali pomažu svi koliko vrijeme dopusti. U proteklom tjednu pridružilo im se još 100 članova, a novi pristižu na dnevnoj bazi zbog čega su iznimno ponosni. Svi zainteresirani za članstvo mogu im se obratiti na mail tatajetata.dubrovnik@gmail. Godišnja članarina je 50 eura, uplaćuje se na račun udruge. Od tog novca Tate financiraju kupnju velikih božićnih i uskrsnih spenzi za mnoge dubrovačke obitelji u potrebi, plaćaju račune obiteljima u teškoj situaciji, kupuju potrebnu školsku opremu, odjeću i sportsku opremu za djecu, plaćaju troškove liječenja. Račun udruge od milja zovu ‘požarni fond‘ jer služi da se trenutno odgovori na potrebe obitelji ili pojedinca, a ponajprije djece kojima je potrebna pomoć zajednice.
Zanima nas kako dolaze do teških ljudskih priča, dođu li k njima ili ih sami potraže?
- Većina dođe k nama. Uz ljude u potrebi nađe se i svakakvih upita, sve se diskretno provjeri kako bi znali da pomoć ide u prave ruke – kaže Mišo Sorić, a nadovezuje se Damir Raguž:
- Provjerom stvarno znamo da smo pomogli potrebitima. Jako je bitno što nikome ne davamo novac. Idemo ciljano na ono što nekome treba, pomoć za socijalno ugroženu obitelj, za obitelj koja ima bolesno dijete. Prvenstveno smo orijentirani na djecu jer to nam je bio i poticaj za ovakav rad, pa sami naziv ‘Tata je Tata‘ govori o tome. Mnogi misle da je Dubrovnik bogat grad, međutim u Dubrovniku i okolici ima toliko tužnih priča u nastavcima koje pokušavamo svo ovo vrijeme iznivelirati da i ti ljudi osjete kako ima netko tko će im dati support i pomoć – kaže Raguž.
Kako reći ne?
Ljudi često znaju zatvoriti oči pred tužnim pričama, ne vidiš pa te ni ne dira. Koliko to na vas djeluje, nije lako ući u obitelj, gledati, saslušati i na neki način proživjeti teške sudbine drugih, ostavi li traga?
– Puno! Kad dođemo u Vukovar gdje obilazimo udruge za djecu s posebnim potrebama znamo nakon toga u kombiju ne progovorit riječi. Sve što vidite i što proživite ostavlja emocionalnu dubinu – iskreno će Damir. Udrugu i njezin način rada, dodaje, ljudi su prepoznali kao nešto jako vrijedno.
- Došli smo u situaciju da nas ljudi zovu iz čitave Hrvatske, a nismo toliko velika udruga da možemo pomoći u isto vrijeme u Gospiću, Slavonskom Brodu i Vukovaru. A kako ćeš reći ne? Ne bi htjeli iznevjeriti ljude ali na dnevnom bazi dobivamo četiri, pet poruka u kojima mole za pomoć. Nadam se da će se ovo što mi radimo stvarno odraziti na svih pa da će i sami građani Hrvatske sebi posvijestiti da žele pomoći osobi do sebe koja je u potrebi.
Posebno ih dirne ‘kada te tuđe dijete zagrli iz zahvalnosti i ne pušta te‘. ‘Nitko se od nas nije osiromašio davajući drugome‘ izjava je jednog tate.
- Tko ima imalo empatije u sebi kad dođe u takvu familiju to te emocionalno isprazni, zgužva te ali si u konačnici sretan i zadovoljan da si nekome uljepšao blagdan, pomogao u liječenju – kaže Mario Orlandini.
- Kad dođeš u nečiji dom i vidiš da se to dijete raduje lutki ili čokoladi, srce te zaboli. Dok se nisam učlanio u udrugu nisam znao da toliko slučajeva ima, mislio sam da smo jako bogat grad, ali kad zagrebeš stvarno vidiš sve i svašta. To je nešto što će me držat ovdje, da pomažem koliko god mogu. Hvala građanima što pomažu nama da pomognemo bolesnoj djeci i siromašnima – ističe Zeletrović, a Orlandini dodaje:
- Kad pričam pa se ježim. Nema tko ne zasuzi od svih ovih velikih likova. Shvatiš koliko se nerviraš zbog nebitnih stvari Ovakvi slučajevi nas podsjete na vrijednosti.
– Naša djeca većinom imaju sve i znamo ih odvesti sa sobom da vide da postoji i druga strana medalje, da ima djece koja nemaju ništa. Kad smo se jednom vraćali doma dijete mi je reklo ‘tata mi živimo ko kraljevi‘. Treba ih nekad suočiti. Teško je kad vidiš da dijete pita može li uzeti jedan keks, a koliko djece ima mogućnost birati koji će. Najveća nam je snaga što činimo dobro, jedino takvo nešto moglo nas je svih skupit pod isti kišobran. Jer svi smo različiti. Svatko svojim doprinosom čini ovu udrugu živom – kaže Miho Bukvić.
Dobro da ste došli...
Mišo Sorić se prisjetio trenutka iz Petrinje:
- Došli smo u tu obitelj i kad je počela pjesma i zafrkancija žena je rekla ‘dobro da ste došli jer sam bila na rubu‘. Znači došo si pet do dvanaest, strašne su te situacije, sad se zgrozim.
Dožive, nažalost, i ružnih komentara kako se samo eksponiraju i reklamiraju, zaboli ih ali od svoje misije ne odustaju jer svjesni su kako je sve više sugrađana koji iščekuju pomoć. Baš zato preko FB profila udruge, uvijek objavljuju gdje idu donirani novci kako bi sugrađani znali da su transparentni. Spominju člana Ivana Grizelja, ‘udruga je dosta bogatija od kad nam je došao, bavi se računovodstvom tako da je sve zabilježeno, na papiru‘. Ne spominju imena onih kojima su pomogli, osim ako je riječ o velikim akcijama u kojima ciljano pozivaju sugrađane da se priključe. Mnogi od članova su, kako kažu, prošli svega. Zato u ovoj udruzi empatije ne nedostaje ‘više te dira, više te gura da daš još od sebe, a to nas još jače povezuje‘.
– Ljudi različitih karaktera, profesija, zanimanja kroz zajednički rad i humanitarno pomaganje mogu zajedno napraviti velike stvari i to je jedna od poruka ove udruge. Takvo nešto moglo bi se organizirati i u drugim krajevima Hrvatske – kaže Sorić.
Raguž pak naglašava ako ne namjeravaju udrugu ispolitizirati jer bi time iznevjerili građane, ‘u cijeloj ovoj priči oni su prepoznali naš rad, imaju u nas povjerenje, bit ćemo humanitarna udruga ili nas neće biti!‘. Duraković dodaje kako su ‘građani dobročinitelji, mi smo samo oruđe‘.
- Rijetko je da postoji ijedna grupa u Hrvatskoj koja ovo radi, koja je ovako kompaktna i jedinstvena. Svi smo mi ovdje različiti, imamo različita mišljenja, ali kad je u pitanju pomoć drugome, ponajprije djeci, lajk ide trenutačno – kaže Raguž.
Uistinu, u današnje vrijeme otuđenosti, kada se druge ne primjećuje, pravo je čudo na okupu vidjeti toliko čeljadi koja žele činiti dobro, odreći se svog vremena često i na uštrb vlastitih obitelji, odvojiti koliko mogu od svoga i pomoći onome do sebe.
-Nečijih pet eura je jako puno. Koliko je uplata bilo po dva eura, pa to je divno, jer netko tko nema dovoljno ni za sebe odrekao se ta dva eura. Kad smo za malog Lukasa skupljali čovjek je pitao mogu li ja dati pet eura? Sto ljudi po dva ili pet eura, možeš nekome tko danas nema ni za kruh dobru spenzu kupit. Koliko samo vrijedi 20 eura kad ti bakica dođe i kaže ‘ovo mi je ostalo od penzije, dat ću vama‘. To je neprocjenjivo! - tvrde dubrovački tate koji i u malome vide neprocjenjivu vrijednost.
- Samo treba dobra volja. Ovo bi trebalo biti normalno, a mi paramo vanzemaljci. Svi bi trebali pomoći potrebitima koliko tko može. Pogodi te ali ti i da snage, stvarno oplemenjuje, postaneš zahvalan na malim stvarima. Mi nismo tu da nekoga dugoročno pomažemo, pomažemo ljudima u datom momentu da se isaju na noge. Najbolje je kad ti isti ljudi poslije postanu oni koji s nama pomažu – ističu Tate. Zahvaljuju i svojim suprugama na razumijevanju.
- S Udrugom se budim i liježem, znači mi puno. Želim zahvaliti svim našim ženama što ovo trpe, dosta zapostavljamo svoj privatni život na račun toga – kaže Bukvić.
Često govore kako će smanjiti rad, ali sve ostane na riječima jer ‘kako nekome reći ne možemo pomoć, a možemo‘.
Imaju dubrovački tate i poruku za sve ljude otvorenog srca:
- Najbolji osjećaj na svijetu je pomoći nekome i ne očekivati ništa za uzvrat. To je cijela poanta života i zato probajte pomoći ljudima u potrebi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....