U dubrovačkoj povijesnoj jezgri zabranjeno je hodati u kupaćem kostimu i bez odjeće, bacati opuške, pljuvati, voditi pse bez povodca, konzumirati hranu i piće u blizini spomenika kulture i penjati se po gradskim zidinama. Zabranjeno je i voziti bicikle, osim djeci do sedam godina. Sve to stoji u gradskoj odluci o komunalnom redu. Ne postoje prijepori oko toga kako propise trebaju poštovati domaći i stranci, a je li pritom nužno da komunalni redari budu ćudoredni policajci?
Kažnjavanje razgolićenih djevojaka i mladića u šetnji Stradunom svojedobno je potaknuo i promovirao Željko Raguž. Kazna iznosi dvije tisuće kuna.
- Smatram da je ispravno reagirati u slučajevima neprimjerenog ponašanja. Nekad davno, dok sam radio u mjenjačnici i po raznim agencijama, nisam dopuštao ljudima da ulaze goli. Valja se pridržavati osnova pristojnoga ponašanja i u tom smislu bi se gosti trebali prilagoditi Gradu a ne obratno. Kažnjavati ili samo upozoravati, to je pitanje za donositelje odluke, odnosno Grad Dubrovnik, ali u konačnici treba voditi računa o tome. Uostalom, obavijesti su istaknute na više lokacija po Gradu – komentira Miro Drašković, novoizabrani direktor Turističke zajednice Grada Dubrovnika.
Norme i upute
Je li potrebno strogo suditi nemarnim ili neupućenim gostima koji u bogomolje ulaze neprimjereno odjeveni, stvaraju buku, ometaju vjernike u molitvi ili jedu na skalama od katedrale?
- To je prije svega stvar kulture i bontona. Kad čovjek izlazi u javnost treba pripaziti kako izgleda, ali je očito potrebno neke stvari i propisivati. Norme se osobito trebaju poštivati kad su u pitanju sakralni objekti. Nekad ljudi ne idu za tim pa u katedralu uđu sa sladoledom ili u kupaćem kostimu. Na ulazima u crkve istaknute su upute, a upozoravamo i vodiče koji zaista vode računa pa znaju podsjetiti muškarce da skinu kapu s glave – kaže katedralni župnik don Marin Lučić.
Sakralni su objekti pod posebnom pozornošću, kao što kaže sugovornik, a tema se ne odnosi samo na strance. Upravo se ovih dana vode rasprave postoje li i vrijede li za sve mladenke jednaka pravila u kakvoj će vjenčanici pred oltar.
- Nisam taj koji će određivati duljinu odjeće. Što se tiče naše mladosti, primjećujem posljednjih godina kako se lijepo urede za sakrament krizme, dostojno mjesta. Baš smo u nedjelju imali krizmu. Kad su u pitanju vjenčanja, agencijama koje to organiziraju za strance dajemo upute, na primjer da se ne bacaju konfete koje se lijepe po podu. Što ćete kad dođe dan vjenčanja? Ne možete im reći da ne mogu ući u crkvu. Ne razumijem, nekad se i sam posramim kako se ne razmišlja o tome kakvi će u crkvu – rekao je don Marin Lučić.
Među brojnim znatiželjnim turistima koji su nedavno ušli u katedralu za misnog slavlja i obreda ređenja triju novih svećenika Dubrovačke biskupije, strankinja je u bogomolju htjela ući sa psom u naručju. Ušeta ponekad pokoja mačka i uleti golub, ali u katedralu se ne ulazi s kućnim ljubimcem, kaže župnik. Izuzetak su psi vodiči za slijepe osobe.
- Za sakralne objekte vrijede posebna pravila, nismo ih mi izmislili niti je to u ičijoj ingerenciji osim Crkve. Prije dvadeset godina sam bila u školi u Italiji i nisam mogla ući u crkvu u dugoj haljini s debelim naramenicama. Otada uvijek u torbi imam šalpu. Naši ljudi uglavnom misle da su pravila tu da se krše a ne da se poštuju. Mislim da bismo, kao dobri domaćini, najprije trebali upozoriti osobe koje se ne drže pravila, prije ikakve kazne. Uglavnom vodim grupe koje životnim iskustvom stečenim i putovanjima znaju što je primjereno za obilazak crkve i muzeja. Kad je izletom predviđena plaža, a kasnije i šetnja Stradunom, diskretno upozorim da unutar Grada treba biti obučen i nikad nisam doživjela negativnu reakciju – rekla je Ivana Zbačnik, predsjednica Društva turističkih vodiča Dubrovnik.
Strance itekako zanimaju naš svakodnevni život, običaji i pravila koja vrijede u društvu, kaže turistička vodičica.
Na kupanje goli do pasa
- Od svih ljudi koji šeću nedolično obučeni, prema riječima komunalnog redarstva, kazna je naplaćena domaćem čovjeku. Inače, redari upozore ljude, oni se obuku i na tome završi. Propisi postoje s razlogom i treba ih se pridržavati. Ni u socijalizmu nisi mogao ući gol u crkvu ili javnu instituciju, ali smo kao djeca svi išli na kupanje goli do pasa. Dakle, propisi su životna stvar i njihova provedba u velikom dijelu ovisi o inteligenciji onoga tko ih provodi – komentar je Marina Krstulovića, predsjednika Vijeća Gradskog kotara Grad.
Postoje brojne nelogičnosti, ukazuje Krstulović i dodaje kako onaj tko tjera ovo malo života što je ostalo u Gradu je slijepac ili čovjek bez socijalne inteligencije. Grad se gleda kao muzejski prostor, a ne mjesto življenja, što kao posljedicu ima negiranje stanovnika i života. Na kraju će takav Dubrovnik, bez života, biti nezanimljiv i turistima. Treba li tjerati djecu koja igraju nogomet pred katedralom ili crkvom sv. Vlaha? Ne, naravno. Ali, to je postao prizor života koji prenosimo po portalima kao zanimljivost, jer nekome Grad ne služi za zaradu.
- Dosta je apsurda, a kad se apsurd otkrije kao takav, vadimo se na propise. Dok se s jedne strane zabranjuje nekome jesti i piti u blizini spomenika kulture, a to je zapravo čitava jezgra s Pilama i Lazaretima, s druge se uredno nabacuju stolovi na crkvu, spomenike i ulaze u javne ustanove. Odluka o komunalnom redu je spisak načina ponašanja koje bi trebali poštivati, ali i mijenjati sve što nema smisla. Ako mačke žive u Gradu stoljećima, a prema odluci zabranjeno ih je hraniti, Grad Dubrovnik treba izmijeniti Odluku, donijeti rješenje kako se brinuti i ne praviti se da ne postoje jer ih nema u Odluci o komunalnom redu. Komunalni red mora biti prilagodljivi dokument koji se bavi bukom, neobnovljenim kućama, starim ljudima koji ne mogu do doktora, invalidima koji ne mogu kroz ulicu od stolova, jednom riječju - životom. Sad se bavimo posljedicama, a ne uzrocima – ukazuje Krstulović.
Gradski kotar Grad tražio je da se, prema splitskom primjeru, vlasnicima apartmana dostavi kućni red kojeg se valja pridržavati. To bi pomoglo suživotu gostiju i domaćih ljudi.
Soldi, soldi
Crkve se doživljavaju kao konkurencija muzejima. Svojedobno se vodila rasprava o tome treba li naplaćivati ulaz u bogomolje unutar povijesne jezgre ili trebaju ostati otvorene svim vjernicima za bogoštovlje, bez obzira odakle dolaze? Takve ulaznice u Dubrovniku ne postoje. Naplaćuju se samo ulazi u crkvene muzeje i riznice.
- Riznica je izdvojeni prostor a znate da katedralu stalno treba obnavljati i sređivati. Međutim, mislim da nije dobro da se naplaćuje ulaz u samu crkvu. Prostor za molitvu treba ostati otvoren – kaže don Marin.
Krstulović, inače i licencirani vodič, slaže se s naplatom ulaza u katedralnu riznicu jer ima ulogu muzeja dok sve crkve kao mjesto bogoštovanja trebaju biti dostupne svima. Ne podržava ni naplatu ulaza u spomenički jezgru. Dovoljno je, kaže, nameta i prihoda od turističke članarine i zaustavljanja autobusa na Pilama. Nema potrebe komercijalizirati baš svaki centimetar Dubrovnika.