Gospar Ibrica, čestitamo na nagradi. Dobili ste Porina za životno djelo i posebna dostignuća u glazbi. Kako ste primili tu vijest?
Ničim izazvano.(smijeh).U svakom slučaju, veselje veliko. Drago mi je da je struka prepoznala moj rad, ovih se dana najradije sjetim mog pokojnog prijatelja Pera Gotovca koji me na početku karijere podržavao i nagovarao da iz Dubrovnika dođem u Zagreb. Tada sam 1964. godine trebao ići u Njemačku raditi kao tapetar u Volkswagenovim pogonima. Da nije bilo gospara Pera, možda bi mnogi danas sjedali na mojim sicevima, ali onda ne bi bilo Porina. Gospođa Jagoda Buić je srela Pera na Stradunu i rekla mu:'Pero ako ti se ne spava, pođi u ponoć u Dominikanaca, tamo jedan mladić pjeva i moglo bi od njega nešto biti. Pero je u ono vrijeme otkrivao talente, Trubadure, Miša Kovača..... Onda mi je savjetovao da umjesto u Njemačku, dođem u Zagreb. Na samim počecima mi je rekao: Ibrica zapamti u životu, pogotovo kada je umjetnost u pitanju, ne moraš biti preglasan da bi te se čulo. A za tebe će se čuti. I eto, hvala Bogu, sluša me se već 55 godina otkako sam sjeo na moje skaline.
Možete li se prisjetiti početaka, vremena prije Pera?
Počelo je još u osnovnoj školi, pjevao sam na nekoj akademiji pjesmu o malom ribaru sa kalamočom. Na kraju je uslijedio vrisak – ja sam ribar pravi i ja mahnem tom kalamočom. Udica mi se zakučala za kolet od košulje. Usred predstave kažem 'Drugarice, zakačila mi se udica za kalamoču!' Kad sam imao osam, devet godina moj Đelo, koji je bio i ostao moj veliki uzor odveo me u Pionirsko kazalište da ne bih bio na ulici. Najprije sam pjevao u zboru, a onda kada je pokojni Miro Kerner počeo mutirati, tražio se novi dječak za glavnu ulogu u opereti 'Velika čarolija'. Bila je to opereta sa Simfonijskim orkestrom. Dirigirao je pokojni Vladimir Berdović kod kojega sam naučio prve lekcije pjevanja. Poslije je došao Kekec, Šegrt Klapić, pa Ivica bez Marice... Moja je karijera krenula od sedme ili osme godine. Profesionalno bavljenje glazbom računam od skalina 1964. godine. Po povratku iz vojske htio sam ući u Labirint, tada sam tamo s bratom Đelom 'čupao' kontrabas, a važno mi je bilo samo da budem uz brata, nisam mario ni za novac ji za slavu. I zato sam brdo suza izronio što me nije htio uzeti u Trubadure. Međutim, kasnije sam shvatio da je on već tada znao da sam ja prejak kao osobnost i da mi predviđa solističku karijeru, što se pokazalo točnim. I neka. Trubadura više nema, a Ibrica 'piči' dalje. A onda, kad sam htio ući u Labirint, na vratima me nisu htjeli pustiti jer nisam imao solada. Kako sam uvijek imao gitaru u ruci, onako sam sav nikakav sjeo na skaline i sam sebi počeo svirati. I onda vidim dolje jedan mladi par me sluša, a ja sretan da me netko uopće sluša. Na kraju su me pitali – oprostite, je li vi ovdje svirate svaki dan? Rekao sam da sam tu slučajno sjeo. Pitaju me bi li došao i sutra, mi bi doveli svoje prijatelje. Pa eto došao sam. I sutra i prekosutra, a ove godine 55-tu godinu zaredom.
Cijeli razgovor možete pročitati u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!