Hoće li Dubrovnik potonut‘ u moru? Vladimir Onofri: ‘Treba se čuvati lebićade. Na udaru su i zatvorene vale, Malostonski zaljev, Gruž...‘

Osim što je na vrhu neslavne liste seizmički najugroženijih područja u Hrvatskoj, Dubrovnik je u nekoliko znanstvenih studija svrstan među gradove s najvišim rizikom od porasta razine mora uslijed klimatskih promjena. Štoviše, katastrofične prognoze ukazuju da će do 2100. godine dubrovačko područje zbog svog zemljopisnog položaja i reljefa biti na posebnom udaru.

Nabujala rijeka Ombla poplavila je rivu u Sustjepanu 2022.

Bozo Radic/Cropix

Trebamo li se zaista bojati ‘potonoća‘ našeg priobalja i kolika je realna opasnost da nas ono zahvati u dogledno vrijeme, pitali smo umirovljenog biologa i čovjeka od mora, znanstvenika Vladimira Onofrija koji naš akvatorij poznaje u dušu:

- Govore da se more diže 2 centimetra na godinu, a zbog globalnog zatopljenja izgleda da to stvarno ide sve više i više. Pričam često sa starijim, iskusnim ljudima na tu temu, govore mi da se primjerice na Batali zadnjih 40 godina more diže i tridesetak centimetara više nego prije. U našoj se županiji inače periodično događaju meteotsunamiji, pogotovo u zatvorenim zaljevima kao što je Vela Luka, Malostonski zaljev pa čak i Gruž, gdje poplave nisu ništa neobično. Što se tiče Gruža, tu je čak i nova obala koju su nedavno napravili poplavila, što nije ništa neobično kad je lebićada. To je ubitačan vjetar koji u vrlo kratkom vremenu lomi sve pred sobom. Za naše područje lebićada je najgora, učini kazin – kaže nam Onofri.

Upozorava da meteotsunami nikako ne treba brkati s tsunamijem koji nastaje nakon potresa, kakve viđamo primjerice u Japanu:

Plima u Gružu nije rijetkost

Jens Kapor/

- Ovaj ‘meteorološki‘ plimni val kakav se kod nas događa nastaje zbog poremećaja u atmosferskom tlaku. Kod pojave meteotsunamija dolazi do naglog povećanja razine mora, koja može uzrokovati velike štete, posebice ako se javlja u plitkom moru ili zaljevu. Stručnije, taj ‘meteo‘ je interakcija između barometarskog pritiska i puhanja određenih vjetrova koji more ‘nabacuju‘ u zaljeve i izazovu tzv. denivelaciju morske površine. More se nabija unutra pa se to spusti, ostane oseka. To se dogodilo u Malostonskom zaljevu prije točno 20 godina. Čovjek koji je tad bio u barci ispričao mi je da je išao ogromni val prema njemu, sav se isprepadao. A tsunamiji su podrijetlom od potresa, specifični za Japan, Pacifik, Indoneziju...u nas toga nema, makar smo potresno područje. Da se i ozbiljnije zatrese, tsunamiji u dubrovačkom akvatoriju ne bi prelazili visinu od metar, dva, nemaju oni snage kao što se prikazuje u filmovima katastrofe gdje se ruše brda i doline – pojašnjava naš sugovornik koji u katastrofične prognoze o potapanju Dubrovnika ne vjeruje:

- To su gluposti bez temelja, ali ne smijemo se ni skroz opustiti. Treba biti svjestan da se poplave povremeno događaju i događat će se i dalje. Evo, potopi se povremeno i Stradun. Veliki plimni val, loša odvodnja, začepljeni kanali i eto poplave. A i inače se klima mijenja, vidimo da u vrlo kratkom vremenu padnu ogromne količine kiše. Ono što inače padne u mjesec dana, nalije se u jedno popodne. Prije pet, šest godina imali smo 180 litara po metru četvornom u par sati, a u zadnje vrijeme nije bilo kiše mjesecima. A sad kad počne, tko zna koliko će trajat...ili će možda izostat, tko bi znao? - govori nam Onofri koji i sam svjedoči morskim mijenama.

Stradunu pod vodom

Bozo Radic/Cropix

- Imam brod u Rijeci dubrovačkoj pa znam da bi se svake godine u petom mjesecu događali oni ‘revolti‘, kako nazivaju dizanje i spuštanje razine mora u kratkom vremenskom roku. Ovo ljeto i prošlu zimu te velike plime jednostavno nije bilo. Znam to po brodu, kad je plima moram ići bos po vodi, dođe mi skoro do koljena, ali u zadnje vrijeme toga nema. A brod mi je na tako osjetljivom mjestu, da dođe na suho kad sekavam – priča nam znanstvenik, pa se spominje nekih pojava koje su ipak ostale:

- Zadržale su se te karakteristične oseke u veljači i ožujku, ali bi u svibnju biti ti revolti u Rijeci dubrovačkoj i u Gružu koji su lani izostali. Na Putu u Rožatu recimo, kad su velike plime, sve popluta, voda ulazi u kuće, a kad se gradilo nije tako bilo. A i za Neretvu je karakteristično da su nove kuće uz kraj ugrožene od poplave, trebalo bi ih graditi na betonskim stupovima kao Indonežani – zaključuje Onofri.