StoryEditor
DubrovnikREPORTAŽA ANTE BAUTOVIĆA

HIPIJEVCI U ŽUPI DUBROVAČKOJ Idu dani drogirani, ode Oto da se ota, ode Moto da se mota...

Piše PSD.
26. siječnja 2020. - 20:50

Reportaža Ante Bautovića objavljena u 1006. broju Dubrovačkog vjesnika 17. siječnja 1970. prigodan je dodatak posljednjoj siječanjskoj nedjelji, a o čemu se radi, moći ćete pročitati u tekstu naslovljenom ”Idu dani drogirani” koji donosimo u cijelosti:

…Od života na svi strani,
prijatelji razbacani,
idu dani… odzvanja iz grla šestorice pjesma melodična, topla i nošena jugom, što sve jače kvasa od Cavtata, umire na rivijeri Župe dubrovačke.

Posljednja je siječanjska nedjelja, nedjelja od maškara, ali vrijeme ne mami vani. Gusti, tmasti oblaci kovitlaju bjesomučno atmosferom iznad Mrkana i Bobare prijeteći kišom. Nigdje nikoga.

Uz magistralu između Mlina i Plata „utaborila“ se, po kosi i odjeći, grupa hipijevaca. Prsti mlade djevojke prebiru vješto žice gitare dok jedan od dvojice mladića iz društva temperamentno razvlači mijeh dugmetare. Četiri žene i dva muškarci ne razlikuju se ni po čemu u vanjskom izgledu i dok se s njima ne stupi u razgovor ne može se znati ko je ko. Crne, duge hlače i iste boje haljetci, kosa do pleća, mnoštvo metalnih bedžova na njima i promukli glasovi

Idu dani…
Ode Oto da se ota
Ode Moto da se mota

Kuda se pak mota ova čudna družina tko bi to znao. Djeluju simpatično i bezazleno. Sviraju i pjevaju za sebe i svoj račun, kuda idu to valjda ni sami ne znaju. Nitko od njih nema više od dvije decenije, ali izgledaju mnogo stariji, lica žuta, ispijena. Sav prtljag im se sastoji od dva ručnjaka, prilično već ofucana.

Kada smo im prišli dvije žene su odavale, da su u stanje blaženstva. Ponašale su se čudno, neuobičajeno. U zraku se osjećao miris marihuane. To smo im i rekli. Nisu se dali. Ostala četvorica koja su mogla  zdravo rasuđivati energično su se usprotivila našim sumnjama o njihovim uživanju droga. Ponavljali su: „mi volimo prirodu, slobodu i putovanja ali s drogom nemamo ništa zajedničkog“. Govorili su ekavštinom, a o porijeklu su se često spoticali pa je ispadalo kao da su iz Beograda, Novog Sada, Niša, Kragujevca i Titograda. Upravo nisu željeli otkriti odakle su. No, to nije bilo ni važno, znali smo da su naši domaći „čupavci“ i s njima smo u društvu proveli puna dva sata. Zatvoreni u sebe i škrti na riječima nevoljko su odgovarali na naša pitanja.

Hanibal (ime nimalo domaće), tako nam se predstavio jedna od one dvojice muškaraca između četiri žene, harmonikaš, blijeda lica i sanjarskih, plavih očiju, rastavljajući rečenicu u slogove priča:

„Sada je zima i na jugu je toplije. A naše društvo voli da je u pokretu i zato smo zapucali na obale Jadrana. Mi smo prijatelji, a, kao što reče Lola Đukić, prijateljstvo je zanat najstariji. Mi pjevamo i nikome zlo ne mislimo. Mnogo ih je koji nas gledaju s podozrenjem, pa i takovih što nas i fizički napadaju. Zbog toga uz sebe vazda nosimo nož. Kao obranu u krajnjoj nuždi“.

Nož! Pjesma i nož ne mogu skupa, primjećujemo.

„Nikoga mi ne diramo“, upade u riječ Mimi. „Nismo sileđije, ni razbojnici. A, eto pred dva dana napala nas 3 mladića,kao mi smo dvije višak, pa bi trebale s njima poći. I da ne bi prijetnje nožem pitanje je kako bi se bili proveli:“

Ove dvije što lebde na krilima snova, oslonjene na staru, kvrgavu maslinu, nepomične, bulje pogledom negdje u daljine beskrajne pučine koja se crni pod svodom kao od katrana. Ništa ne osjećaju i prijatelji im njihove stanje pravdaju umorom.

Mi vidimo u čemu je stvar.

Nakon prvog sata provedenog s njima oni odjednom počeše nekakav ritual ljubljenja. I to bez ikakovih ograda i srama, kao da su sami.

„Tajnu“ obreda nisu nam odali. Rekoše da je to svakodnevna obaveza u nekoliko navrata.

Naša sve veća znatiželja nije im bila trpeća, pa naglo ustaše s namjerom da odu. Međutim, očito je bilo da bi četvorica trebala da nose dvojicu, jer su dvije žene sve više tonule u san, pa smo ja i moj drug, čineći im zadovoljstvo, nastavili svojim putem.

Stara maslina, uz široku asfaltnu cestu, raširila je svoje zelene grane kao da želi sakriti od znatiželjnih očiju ono što se pod njom zbiva.   Negdje u daljini oglasi se karnevalski rog. Idući prema gradu razmišljali smo kako su tamo negdje u Americi svojevremeno i Suzana Etkins i Čarli Votson i ostali iz „familije“ Menson bili samo bezazleni „slobodnjaci“ i lutalice. Ante BAUTOVIĆ


Napisi iz našeg arhiva


DUBROVAČKI HOTELI PUNI U SIJEČNJU Turisti bezuspješno traže prenoćište, silom prilika otvarani depadansi i bungalovi
ŠTO JE KIDALO MREŽE U VELIKOM MOLUNTU? Među ribarima se proširila priča o zloduhu nastradalog pomorca koji je probuđen iz vječnog mira
MISTERIJ S NEKOLIKO ZAPLETA I OBRATA Traži se vlasnik 19 tona švicarskog maslaca uskladištenog u Komolcu
KRALJICA ELIZABETA II. U GRADU Dočekana na Pilama, zadržala se u Dvoru, obišla je zidine, Pomorski muzej i ljekarnu Male braće, Dubrovčani je srdačno pozdravili na Stradunu
ZIMSKI RAZGOVORI U GRADSKOJ KAVANI 'Svi se tužimo na njega: selo, skupoća - idemo svi iz Dubrovnika, svejedno kuda i gdje. A ipak, kada vlak polazi iz Gruža, nema u njemu ni jednog Dubrovčanina'
AKCIJA 'MIR I DOBRO' IZ 1971. U stanu u Šipčinama spavali s engleskim bombama iz Drugog svjetskog rata, samo pukom srećom izbjegnuta tragedija
Majka s djetetom uletila u Dječji vrtić u Gružu te išamarala dječake i djevojčice
U noći s ponedjeljka na utorak na području grada uhićena 24 "čupavca"
ĐIVULINOV NOVOGODIŠNJI RAZGOVOR IZ 1968. U 'Triješću' za doček učinjena čudesa, a u gradu jadno i nevoljno 'izšćerana' Stara, a dočekana Nova

loading...

Izdvojeno