- 'Oluja' je kruna cijelog Domovinskog rata, oslobađanja hrvatskog teritorija i stvaranja države. Bilo je časno u tome sudjelovati i biti dio toga – kažu nam dubrovački 'Grofovi' Damir Raguž i Boris Bijađija uz 27. obljetnicu vojno-redarstvene operacije u kojoj je oslobođeno više od deset tisuća četvornih kilometara RH. Pripadnici specijalne jedinice policije u kojoj su od samih početaka rata još se živo sjećaju svakog trenutka na Velebitu odakle su i krenuli u 'Oluju'. Trideset 'Grofova' je na položajima od Tulovih greda do Gospića provelo dvije i pol godine braneći teritorij kako neprijatelj ne bi opet došao u zadarsko zaleđe. Sudjelovali su, kažu nam, u akcijama 'Maslenica', 'Medački džep' i čekali trenutak da krenu u oslobađanje okupiranog teritorija.
- Naša jedinica je priključena Karlovačkoj kao ispomoć, njih je bilo 150. Naš zapovjednik je bio Nino Haklička, bio sam mu pomoćnik. S Velebita smo krenuli 4. kolovoza u 4 i 15 sati, po mraku. Naš pravac je bio preko Svetog Roka ući u Gračac. Sve jedinice specijalne policije su trebale ući u Gračac – priča o detaljno isplaniranoj akciji Damir Raguž, a Boris Bijađija navodi još Udbinu i Donji Lapac gdje je njihovo sudjelovanje u 'Oluji' završeno.
- Krenuli smo nakon što su hrvatski avioni raketirali repetitor Ćelavac kako bi onesposobili neprijateljski centar veza. Nakon sat i pol imali smo prvi kontakt s neprijateljem, čim su probijene njihove linije. Prvog dana je poginulo nekoliko pripadnika specijalnih jedinica, što od metka, što od mine, glava je stalno bila u torbi – pričaju nam dubrovački branitelji i nastavljaju:
- Specijalne jedinice policije su zbog obuke i psihofizičke pripremljenosti bili najelitnija postrojba hrvatske vojske u to vrijeme. Zbog težine terena smo i bili angažirani na Velebitu. Svo to vrijeme smo se pripremali da specijalna policija krene baš s tog dijela koji je bio i najteži.
Specijalci, svaki pod 30 kilograma tereta krenuli su niz nepristupačan velebitski teren u neizvjesnost ali odvažno i hrabro, unatoč cjelodnevnom pješačenju, samo s jednom mišlju, vratiti Domovini ono što joj je oduzeto.
Pokrili cijeli Velebit
- Kad krećeš u akciju uvijek u glavi imaš 'što ako budem ranjen?' Odmah nam je rečeno ako budeš ranjen ostaješ tu, nema ti tko pomoći dok se teritorij ne oslobodi. Svaki vojnik ima tremu, ali kad krene akcija strah nestaje, samo ideš! U najtežim trenucima akcije, po tome su 'Grofovi' bili i prepoznati među specijalnim jedinicama, krene zezancija, šala. U akciji 'Medački džep' iz naše najelitnije postrojbe 'Lučko' gledali su nas u čudu, zasuli nas granatama a mi k'o da smo na zabavi. Zato su nas svi i cijenili, od vojnika do vrhovnog zapovjednika Mladena Markača i Željka Sačića. Znali bi reći 'ovo su oni 'nenormalni' Dubrovčani, njima ništa nije problem, đe je najteže, oni se još i zezaju'. U 'Oluji' je Karlovačka jedinica baš nas tražila, gdje njima zapne uskače nas 30. Riječi njihovog zapovjednika su, a što je navedeno u njihovoj monografiji, 'oni 'ludi' Dubrovčani njima je bilo dosadno, oni nas pretekli, odoše ispred nas i nama čiste teren, a trebali su biti iza nas' – kroz osmijeh će prekaljeni braniteljski dvojac.
Zapovijed generala Markača da se krene u akciju stigla je pola sata prije početka.
- Poredali smo se branitelj do branitelja, imao sam osjećaj da smo pokrili linijom cijeli Velebit. Za mene veličanstven trenutak – priča Bijađija dok mu se koža vidno ježi pa nastavlja:
- Još je noć bila, čekamo taj signal za pokret odnosno da avion proleti i raketira repetitor. U jednom trenutku repetiramo puške, a tišina, mrak, činilo mi se da je cijeli Velebit odjeknuo onim 'klak-klak' i samo smo krenuli. To će mi uvijek ostati u sjećanju.
Pamte i emotivni trenutak kad je, nakon akcije, general Markač svim specijalcima čestitao na oslobađanju hrvatskog teritorija.
- Kad smo čuli 'osvojili smo Knin' to veselje, euforija, taj osjećaj da smo učinili nešto veliko, to je neopisivo. I tada je general još jednom ponovio 'molim vas ponašajte se kao vojnici'. To je stvarno bila profesionalno odrađena akcija, kao i sve druge koje smo odrađivali – kažu Raguž i Bijađija koje danas najviše boli neistina koja se širi o časnoj operaciji 'Oluja'.
- Mi smo ušli u Gračac, zatekli određeni broj civila, starijih ljudi, koji nisu htjeli poći. Nikome dlaka s glave nije falila. Ni jedna kuća nije zapaljena u Gračacu. Nikome ništa falilo nije. A mi smo prvi ušli, naša jedinica, nas 30, a bilo je dvije i po tisuće specijalaca. Da sam vidio išta što nije moralno i ljudski, sramota bi me bilo samog sebe. Bio sam u zapovjednom krugu i odgovorno tvrdim da možemo biti ponosni na 'Oluju' – kaže Raguž. Bijađija spominje kako su baš dubrovački 'Grofovi' digli tablu na ulazu u Gračac i za uspomenu je predali tadašnjem županu Juri Buriću. 'Eto koliko smo bili nenormalni. 'Ko još ima ulaznu tablu, svi imaju izlazne', simpatično će dubrovački branitelji koji 1991., iako mladići, Damiru je bilo tek 18 i pol, nisu dvojili i spremno su stali u obranu Hrvatske.
Suborci - oslonac i podrška
- Kad netko napada tvoj dom i narod, obrana je normalna i logična. Braniš svoje. Ne daj Bože da treba, opet bi ponovili sve bez razmišljanja i kalkulacije. Učinili smo veliku stvar, stvorili državu i to je ono bitno. Mi smo se samo branili, mi nismo tražili ništa preko granice – kažu naši heroji koji su sa suborcima, pokazali srčanost i hrabrost kada je trebalo. Jednako hrabri moraju biti i u miru jer nije lako nositi se sa živim sjećanjima, ratnim traumama i doživljenim tragedijama.
- Svatko od nas ima povremeno neki 'flashback', pokušavamo se održati u normali ali kad navru sjećanja, treba snage za vratit' se u normalno. Ja sam od 2004. u mirovini i odmah sam se prebacio na rad jer bih se teško inače iskoprcao iz tog stanja. Hrvatska se odužila braniteljima, ali mislim da čovjek sam sebi treba pomoći. Imamo Udrugu specijalne policije, kroz nju jedni druge pomažemo. Svi smo prijatelji, cilj je da ostanemo normalni. Ratne strahote ne možeš zaboraviti, ali ih pokušavaš začahuriti unutar sebe, da vanjski svijet ne pati zbog onoga što si prošao – kažu nam Damir i Boris, svjesni kako se o Domovinskom ratu treba govoriti 'da se ne zaboravi, da današnja djeca znaju što je i kako bilo i što je hrvatski branitelj prošao za Domovinu'.
Nije sve ružičasto kako možda nekima izgleda sa strane, u jedinici je bilo i samoubojstava specijalaca, nije lako nositi se s time, iskreno će Dubrovčani. Bili su nakon rata na Velebitu, Damir jednom, Boris tri, četiri puta. Borisu je to bilo 'svojevrsno liječenje PTSP-a kojeg svi imaju, priznali to ili ne'. Damir je u par navrata išao na proslave u Kninu.
- Lijepo je to ali žalosno je kad vidite dvije frakcije hrvatske vlasti na tvrđavi Knin a gdje smo mi, u sredini? Zar branitelji ne bi trebali na tom događaju biti u prvom planu, a ne politika? - pita se Raguž, a isto pitanje sigurno postavlja i većina Hrvata.
U kontaktu su s brojnim hrvatskim specijalnim jedinicama kroz rad udruge, kada su obljetnice posjećuju jedni druge. Ugostili su nedavno 'Ajkule' iz Rijeke, jedinicu koja im je prva došla kao ispomoć dok je Dubrovnik bio u okruženju. Heroji u ratu, heroji u miru. Zajedno u ratnim strahotama i u mirnim vremenima, jedni drugima podrška i oslonac. A mi smo dužni ne prepustiti ih zaboravu.
