StoryEditor
DubrovnikŽupnik Župe sv. Križa u Gružu

Fra Mihovil Žuljević Mikas: Možemo samo moliti Boga da se odgovorne glave dozovu pameti, da se u njima rodi ljudskost i suosjećanje te počnu jedni u drugima gledati čovjeka, a ne vuka

Piše Anđelka Kelava
17. travnja 2022. - 07:21

Na Cvjetnicu, prvi put nakon dvije pandemijske godine, vjernici su mogli pružiti mir jedni drugima. Koliko taj čin znači vjernicima?

U liturgiji Crkve geste i simboli imaju važnu ulogu jer uprisutnjuju stvarnost koju simbolički označavaju. Tako i gesta pružanja mira nije tek puko 'rukovanje' sa susjedom iz crkvene klupe već prenošenje Kristovog mira među zajednicom vjernika koji je znak njihove međusobne povezanosti i prijateljstva.

'Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem', tako glase riječi kojima Isus svojim učenicima sabranima u dvorani posljednje večere, prije suočavanja s mukom, obećava dar mira da bi u njih ulio radosnu sigurnost svoje trajne prisutnosti. Nakon svoga uskrsnuća Isus ostvaruje svoje obećanje pokazujući se među njima na mjestu gdje su se nalazili zbog straha od Židova, pozdravljajući ih sa:'Mir vama!' A mir je plod otkupljenja koji je Krist donio na svijet svojom smrću i uskrsnućem, onaj dar koji Uskrsli i danas pruža svojoj Crkvi okupljenoj na euharistijskom slavlju kako bi taj dar pronosila drugima u svakodnevnom životu.

U vremenu pandemije u kojem je vjernicima štošta bilo uskraćeno, kako u društvenom tako i u vjerničkom životu, izostanak ove geste u liturgijskim slavljima odražavao je igrom slučaja i otuđenost ljudi jednih od drugih kroz cijelo ovo proteklo vrijeme, distancu koja je poremetila najsitnije društvene norme u iskazivanju poštovanja, prihvaćanja, ljubavi i gostoljubivosti kao što su rukovanje, zagrljaj ili poljubac. I doista povratak ove geste u liturgiju predstavlja vraćanje u staro normalno po pitanju međuljudskih odnosa, razbijanje tog zida nepovjerenja i straha koji smo svi izgradili oko sebe zabrinuti za zdravlje i živote onih najugroženijih. Doduše, zaraženih nažalost još uvijek ima. Mnogi se zato još uvijek čuvaju i paze zbog svoga zdravstvenog stanja ili dobi pa i to treba poštivati. Zato nekad i naklon glave uz dobroćudan bratski osmijeh može značiti isto što i stisak ruke uz riječi: Mir s tobom.

Proslavljamo najveći kršćanski blagdan. Što Uskrs značiti u životu vjernika?

O Uskrsu bi se moglo nadugo i naširoko govoriti ali ono najvažnije, suština i smisao Uskrsa je nada. Ali ne nada kao isprazno iščekivanje sa možebitnim neuspjehom kao krajnjim rezultatom, nego nada kao sigurnost. Sigurnost kako smrt, nevolja, nasilje, bilo koja nesreća, progon, rat ili nepravda nemaju posljednju riječ već da na kraju uvijek čeka život i to život u punini. To je kršćanska nada, nada koja se temelji na Isusovom uskrsnuću koje je omogućilo konačnu pobjedu nad smrću i besmislom ljudske patnje. Vjernik bi Uskrs trebao doživjeti radosnije nego Božić, iako nam Božićne lampice i ukrasi, čitava ta topla priča oko djeteta rođenog u Betlehemskoj štalici bude same po sebi nekakvo već naučeno ozračje ljubavi, radosti i pomirenja, Uskrs bi trebao biti barem duplo svečaniji i radosniji jer je Božić bio početak i najava, a Uskrs je ostvarenje toga što je najavljeno. Na Uskrs slavimo smisao naše vjere, našeg zajedničkog okupljanja u crkvama, svih sakramenata i svega što Crkva slavi i svega što ona predstavlja i jest; jer kako kaže sv. Pavao na jednom mjestu u pismu upućenom zajednici u Korintu: "Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera vaša." Bez uskrsnuća, kršćanstvo bi bilo tek puka ideologija,a Isus bi bio tek jedan od brojnih povijesnih buntovnika koji je glavom platio dosljednost idealima. Stoga je Uskrsnuće za nas sve i bez uskrsnuća ništa ne bi imalo smisla.

image
Bozo Radic/Cropix

Uoči Uskrsa prisjećamo se Kristove muke i križa. Zašto se nama ljudima tako teško nositi s patnjom?

Bilo bi suludo reći da je patnja sama po sebi nešto dobro. Svatko danas ima svoje probleme i patnje, veće ili manje. Netko boluje od teške bolesti, netko ima nered u obitelji, doživljava nasilje od supružnika, od djece, od šefa na poslu, netko ima financijske probleme, dugove, netko je bez posla, možemo ići u nedogled sa ljudskim nevoljama i onim što čovjek u životu može doživjeti i proživjeti. Pogledajmo samo ljude u Ukrajini. Nije lako dati odgovor na to i izlizana je ta priča o prihvaćanju križa. To bi bilo kao čarobna riječ kojom ćemo se otarasiti čovjeka u nevolji kad nemamo vremena za njegove probleme: "ma moraš prihvatiti svoj križ".. ili "to je tvoj križ koji moraš nositi". Zlo i patnja su neminovne činjenice, svaki čovjek će ih bar jednom u životu doživjeti na svojoj koži, a nekima je patnja 'kruh svagdašnji'. Ako ćemo sve ljudske probleme ipak onda tako lijepo upakirati u religijski celofan križa kojega treba prihvatiti i nositi, onda svatko tko poseže za tom usporedbom mora biti spreman biti Šimun Cirenac, pa pomoći drugome nositi taj križ ili križeve. Ne znam. A što ako su patnje i križevi sredstvo koje smo dobili da se preko njega približimo jedni drugima, u smislu one: "When life gives you lemons, make lemonade" pa da onda bude: "Kad ti život natovari križ, nađi na križnom putu nekog Šimuna da ti pomogne nositi ga ili i sam budi spreman biti taj Šimun drugome za njegov križ. Doista, mnogi prihvaćaju svoje probleme i patnje upravo po uzoru na Isusa te im je njegova muka izvor snage, ali zašto da idemo težim putem kad možemo jedni drugima olakšavati ako bi samo malo izašli iz svoje komfort zone i pružili ruku pomoći, a nekad je to tako mala gesta: saslušati, potapšati po ramenu, zagrliti, nasmijati, biti blizu.

Ovogodišnji blagdan dočekujemo u ozračju ratnih strahota u Ukrajini. Kako je moguće da u današnje vrijeme gledamo scene mrtvih tijela po ulicama ukrajinskih gradova i mjesta?

Čovjeku je sve moguće. I nakon nepreglednih polja ljudskih leševa nakon bitki u Prvom svjetskom ratu, civilizirana Europa na čijem se teritoriju vodio pitala se kao Vojko V: Kako to?,Taj je rat glasio kao najkrvaviji do tad. No opet su najnaprednije i najciviliziranije nacije iznenadile same sebe koliko mogu biti krvoločne i brutalne u Drugom svjetskom ratu u kojem su počinjeni najveći zločini u ljudskoj povijesti. I mislim da se ne treba iščuđavati nad ratom u Ukrajini i pitati se kako je to moguće jer ako pogledamo sve velike svjetske ili međunacionalne, pa čak i unutarnacionalne vojne sukobe vidjet ćemo kako je čovjeku potrebno jako malo da prijeđe tu granicu civiliziranog i naprednog bića te postane bezdušni ubojica, silovatelj i krvnik najgore vrste. Potrebno ga je samo uvjeriti da je on na pravoj strani, a da ovaj drugi njemu želi zlo i da je neprijatelj. Nacionalne, rasne i vjerske razlike tu se onda nađu kao dobro pogonsko gorivo u lansiranju rakete nečovječnosti i mržnje. Još davno je netko rekao da je čovjek čovjeku vuk, i tako je tisućljećima. Odgovornost je prvenstveno na vođama država i svjetskih sila što vukove nisu pripitomili kad su vidjeli koliko krvi je u stanju proliti, nego su tog vuka uvijek izgladnjivali i dresirali da u datom trenutku može biti pušten iz kaveza kako bi prolivanjem nove krvi ostvario nekakve političke ciljeve, osigurao vlast ili iscrtao novu granicu koji kilometar dalje od prethodne. Mi kao vjernici dužni smo ne dopustiti nikome od tih vođa da nas manipulira, da nam ikad zbog sitnih interesa i ideologija, bez obzira na to koje je vjere ili nacije, drugog čovjeka prikaže kao neprijatelja. Kršćaninu je svaki čovjek brat, a ne vuk.

Sve te strahote podsjetnik su na ne tako davni rat u Hrvatskoj. Kako u ovom vrtlogu osjećaja pronaći mir?

 

Teško je ostati miran, čovjeku je u naravi da se brine za vlastiti život i živote svojih najbližih, ali jedini način je ne dopustiti sebi predoziranje negativnim vijestima kojima nas se bombardira jer najgore je to što na ništa ne možemo direktno utjecati. Možemo samo moliti Boga da se odgovorne glave dozovu pameti, da se u njima rodi ljudskost i suosjećanje te počnu jedni u drugima gledati čovjeka, a ne vuka.

Pristupačne mlade snage

Nedavno smo dobili novog biskupa mons. Roka Glasnovića, jednog od najmlađih biskupa. Imamo dosta mladih svećenika u našoj Biskupiji, don Marin Lučić, don Hrvoje Katušić... Koliko mladi svećenici mogu pozitivno utjecati na mladost i približiti ih Crkvi?

- Mladost sama po sebi nije garancija ničega u smislu rada u pastoralu. Mislim da se na razini biskupije stvarno jako dobro radi, organiziran je pastoral mladih i ljudi koji se u tome daju do maksimuma, i jedino to je garancija uspjeha u pastoralu mladih- rad i dobra organizacija.

Evo fr. Anto i ja smo stigli u Gruž na službu prije nepune dvije godine pa još upoznajemo župu, prilike u župi i same župljane ali nastojimo malo oživjeti i to područje rada. Korona je bila kroz cijelo to vrijeme pa nismo dobili još realnu sliku kako stvari stoje. Naravno, puno je izazova ali mislim kako je ključna stvar biti jednostavan i pristupačan, da mladi čovjek u svećeniku doživi prijatelja i osobu od povjerenja. Tu sve počinje. Ako ostanemo samo unutar zidina svojih samostana i župskih kuća živeći u nekom svom svijetu, možemo se samo mimoići sa stvarnošću i na kraju nestati u iluziji samodostatnosti i samodopadnosti jer nismo tu radi sebe. Zato smatram kako je najvažnije biti tu, biti i mladima i starima blizu, živjeti s njima i među njima, tako se može bolje osluškivati stvarne potrebe vjernika i jedino tako pastoralni rad može biti plodan.

 

24. lipanj 2022 07:04