Čitatelji su nam skrenuli pozornost na beskućnika koji živi u potpuno dehumaniziranim uvjetima na Kantafigu.
Obišli smo mjesto na koje su nam ukazali i ostali osupnuti viđenim. U jednom od bogatijih gradova u Hrvatskoj u kojem u pravilu nećete vidjeti beskućnike i prosjake na ulicama kao u drugim gradovima, iza ruzinavih željeznih vrata koja zatvaraju uski betonski prostor nabacane su stare deke, saketi, novine, kartoni i plastične boce. Među otpadom je i odbačena kutija od čipsa i beškota, vrlo vjerojatno najčešća prehrana ovog beskućnika kojeg ovaj put nismo zatekli ‘doma‘. Na ruzinavim vratima obješena je i muška odjeća.
U Dubrovniku bi se sporadično pojavio neki beskućnik i obično vrlo brzo bio zbrinut, a Dubrovački vjesnik pratio je nekoliko takvih slučajeva i njihovih sudbina. Bili su to ljudi s dijagnozama, pa i psihijatrijskim, ali nitko od njih nije ostao živjeti kao pas lutalica na ulici. Dubrovnik nema ni pasa lutalica, a kamoli ljudi koji žive pod vedrim nebom ili u ovakvim uvjetima na koje su nam sugrađani skrenuli pozornost.
Nabacane deke odaju dojam da tu spava, a tu može spavati samo netko koga je velika nevolja na to navela. Teško je i zamisliti kako je po ovim vrućinama leći na pod i šporke deke u ovakvom prostoru, do kojeg je pogibeljno i doći jer je tik uz vrlo prometnu cestu, jedinu koja vodi van grada u smjeru Sustjepana.
Pokušali smo se raspitati u susjedstvu, u dvije zgrade, poznaje li ga netko i otkad je tu. Jedna mlada gospođa s djecom rekla nam je da je čovjek stariji, zapušten i tu boravi tijekom noći. Rano ujutro odlazi s tog mjesta i vraća se kasno navečer, a po gradu skuplja boce.
- To je jedino što znam, ne znam kako se zove ni odakle je - povjerila nam je. Koji su njegovi razlozi ovakvog života, trebale bi utvrditi službe kojima je to posao i struka te ga uputiti u za to predviđenu ustanovu. Inače, u Dubrovniku ljudi koji su beskućnici smješteni su u Hotelu Vis 2 u Lapadu.