Ne osvrćući se na dolazeće brodice, okolne barke, jedrenjake, ležeće mačke i ljude, jedna mala grupa Skandinavaca na mulu u lopudskoj luci otkrili su svo blago značenja riječi ”ljetne radosti”. Skok za skokom, naguravanje, vrištanje, izigravanje mangupa, neprestano nadmetanje pred očima roditelja – tako je izgledao taj skovani scenarij koji su osmislili razigrani skakači.
Lopudske ljetne igre uhvatio je u pravom trenutku i na pravom mjestu Tonči Plazibat i to ovjekovječio objektivom. U suton, kad se sunce nakon cijelog dan veseli zbog nadolazećeg kišanja u Jadranu, na površini mora pliva sloj "zlata", tek toliko debeo da more bliješti, a nedovoljan da čovjek utaži žeđ za materijalnim. I čim tako mali skandinavski kupači, po prirodi plavih očiju i plave kose, skoče u more iz njega izađu s pozlatom. I Klimt bi se posramio! Svo zlato Jadrana kao da se slilo na njihove glave i lica, kao da ih je priroda aureolom odlučila nagraditi za toliku odvažnost... Blaženo je dječaštvo! Došli su iz područja fjordova i kao njihovi davni preci bez imalo straha prepuštaju se dubinama mora... I skaču, i skaču, i skaču... O lijepa, o draga, o slatka slobodo...
Mnogi, koji su upravo išli prema samostanu Gospe od Špilice, s osmijehom su pratili kupače koje je pozlatilo sunce te nostalgično otvorili vrata vlastitog djetinjstva i s uzdahom prokomentirali: ”Nikada im više neće biti kao sada, nikada više neće biti ovako bezbrižni...” Na sreću, djetinji um viteški prkosi prolaznošću života, Na sreću, slika je imuna na boljku koja se zove vrijeme... Na sreću, fotografije Tončija Plazibata teže više od tisuću misli... bLu