Već 22 godine organizira druženja, radionice, predavanja, igre i izlete za djecu Mokošice. Prve generacije koje su prošle kroz Eko Ombliće danas su odrasli ljudi, čija djeca sada nasljeduju roditeljska mjesta u udruzi koju od prvog dana do danas vodi Jadranka Šimunović.
Nije u soldima sve
Prije desetak godina bila je, kako kaže, u kušnji da sve ostavi, ugasi udrugu i zatvori Eko-centar, koji se smjestio u obiteljskoj privatnoj garaži u Ulici od Izvora 74. Njezin ju je suprug Ivo, vrsni stolar, 2006. uredio vlastitim rukama za okupljanja djece i mladih Mokošice; Jadranka mu je, uz pomoć dječjih ruku, dala svoj pečat uredivši ga prema svojim željama i ukusu.
Udrugu ipak nije ugasila. Tu su i danas sva djeca i mladi uvijek dobrodošli, i tako već niz godina, u kojima nije bilo sluha od nadležnih, pa ni u najboljim godinama, da im ustupe neki prostor koji bi im služio za okupljanje. Šimunovići nikad nisu požalili što su dali svoj prostor. Mnogi im kažu da 'nisu normalni što ga nisu iznajmili'. Oni na to samo odmahnu rukom, jer kako kaže Jadre, nije u soldima sve.
– Radost i osmijesi djece koja dođu k nama ne može se mjeriti novcem. Nema mi ništa ljepše nego kad me zovu 'tete Jadre!' i trče mi u zagrljaj, to se ne može ničim platiti – dodaje.
Na stolu su kolači, naranče iz njene doline Neretve, anđeli, velika crvena božićna zvijezda; sve je u veselim bojama. Okruženi smo nizom uspomena na duge godine koje su obilježile Jadrankin život i rad, ali i živote i sjećanja čak 6470 djece koja su prošla kroz ovu udrugu. Ogromna je to brojka, kojom se malo koja udruga može pohvaliti.
Obišli sve otoke
Sve je počelo 1999., kada su osnovani Eko-Omblići na Svjetski dan voda, tri godine nakon osnivanja udruge Ombla. Jadranka je niz godina bila tajnica Društva 'Dub', a dugo je radila i u Dalmacijabilju. Kad je počela s 'Omblom' i volonterima udruge uređivati okoliš, često bi im se pridružila djeca. Neki bi nedogodovali zbog 'dječurlije', ali Jadranka bi uvijek rekla 'neka ih', bilo joj je drago da dolaze. Na kraju su smisao udruge postala upravo djeca, a tako je i danas, kad ih je 150 na popisu udruge. Upisati se mogu šestogodišnjaci i stariji, ništa ne plaćaju, ni članarinu ni izlete, a Jadranka je zahvalna roditeljima na povjerenju koje su joj ukazali svih ovih godina.
- Hvala im do neba jer velika je to odgovornost koju preuzimam, a oni meni daju svoju djecu. Kad smo na nekom izletu, samo se njima posvetim. Sretna sam što nikad ni s roditeljima ni s djecom nisam imala nikakvih problema. Imamo dobre donatore pa ništa ne trebaju plaćati, iako već četiri godine nismo dobili ni kune od Grada i od Županije - kaže.
U početku je bilo jako puno djece, jednom ih je na Mljet vodila čak 150-oro! Oni su danas odrasli ljudi s familijama i karijerama, ali nikad ne zaboravljaju kako im je bilo lijepo s Jadrom.
– Nismo tada imali mobitele, ali smo uspjevali sve sjajno organizirati. Prvi izlet bio je organiziran početkom 2000. godine, kada je došlo 70-tak djece, a ja sam ih očekivala 30-tak. Molila sam 'Atlas' da nam posudi autobus, jedva smo stali u njega – smije se Jadranka. – Išli smo u Trsteno. Ti su izleti po cijeloj županiji nezaboravni. Nema otoka na kojem nismo bili, od Lokruma i Šipana do Korčule i Mljeta, pa čak i Lastova i svetoga Andrije! Vodila sam ih i na Sniježnicu nekoliko puta, gazili smo snijeg do koljena; ti doživljaji se pamte cijelog života. Nekad bi djeca blizu vrha rekla kako su umorna i kako će odustati, ali ja bih im rekla 'Nikad nemojte odustati, ni ovdje ni u životu!' – kaže Jadre, koja ni sama nikad nije odustala od onog u što vjeruje.
Dok obilazimo Eko park u Mokošici, a ona nabraja što su sve vandali, liječeći svoje frustracije, nebrojeno puta slomili – od drvenih klupa, ljuljački, fontane, kamenih skulptura, kućica za knjige i kućica za ptice – jasno je zašto su joj njeni doma toliko puta rekli 'mi bismo davno odustali'. Ali ona nikad nije.
Trčao s iščupanim ruzmarinom
Teško je vidjeti iščupane sadnice biljaka ili samo rupe koje su ostale nakon što dječje ruke vrijedno zasade smokvu, ruzmarin, lavandu, a onda razočarano ustanove da je netko pogazio njihov trud; čovjek se stvarno zapita u kakvom to svijetu živi, među kakvim to ljudima koje su u stanju tako uništiti tuđi trud i rastužiti nevino dijete?
– Ne mogu odustati, iako su nam četiri puta lomili kućicu za knjige, uništili bezbroj kućica za ptice koje nam je uporno izrađivao jedan tata, toliko kanti za smeće, stolova i klupa, ljuljačke... Iščupali su toliko maslina, magnolija, mimoza, uništili vrata koja su nam donirali branitelji Rijeke dubrovačke. Ja se isto pitam odakle mi toliko strpljenja i volje da nastavim dalje, ali to je ljubav. Jedno jutro prije šest godina potpuno su slomili fontanu, bila je u komadima bačena niza skale. Više bih voljela da su meni nešto napravili nego toj fontani. Pozvala sam policiju, oni uvijek dođu i naprave zapisnik, ali ništa se ne riješi. Pitala sam tko to lomi, samo jedanput su mi rekli da su to bili osamnaestogodišnjaci. Jednom su naši prijatelji iz Torcide vidjeli kako jedan četrdesetogodišnjak juri prema Našem domu s iščupanim ruzmarinom – tragikomično opisuje Jadranka.
Mislim, što to ljudima treba?
Dok se vraćamo prema garaži pretvorenoj u Eko-centar, divimo se djelu komiškog klesara koji je prije petnaestak godina izradio galeba u kamenu, ali i njemu je, jadničku, slomljen dio kljuna i repa. Izgleda da ovdje ništa ne može ostati čitavo, iako područje Eko parka pokrivaju čak četiri kamere. Komunalne službe su ovdje potpuno zakazale, kaže Jadre, a uništava se skupo plaćena javna imovina i skulpture koje su financirali dobri ljudi svojim donacijama.
– Zamislili smo Eko Park, Calisthenic i Mediteranski park s ljubavlju za svu djecu i mlade Mokošice koji ionako nemaju nikakvih sadržaja. Ne znam zašto vandali to ruše i lome kad je to sve učinjeno i za njih. Žao mi je malih koji sade, a sutradan vide da je netko iščupao biljke – nejasno je i Jadri.
Sretno razdoblje
- Jednom sam, 2011., baš bila u iskušenju da ugasim udrugu. Djeca su sve manje dolazila, a sve više provodila vrijeme na laptopima, mobitelima i društvenim mrežama. Poslije je opet bio jedan 'val' pa sam odustala od zatvaranja. I drago mi je da jesam, jer još uvijek okupljamo djecu i idemo na izlete - dodaje. Čim završe praznici, ići će se na već tradicionalni izlet prema Petrovom selu i Močiljskoj špilji. Planinari se 13 kilometara, a na ovaj izlet išle su mnoge generacije Eko Omblića.
– Unatoč koroni, bili smo na svim eko izletima ovog ljeta, pod motom 'Očistimo Jadran od plastike'. Zadnjih godina primijetili smo veliko zagađenje plastikom, djeca izrone krcato toga, najlona, odbačenih limenki, japanki, ribarskih kašeta i ostataka mreža... Djecu ne opterećujem s koronom, samo kažem da trebamo uzeti masku i dok smo vani, uživati u čistom zraku. Na izlet uvijek dođe između 20 do 30 djece, nije to kao nekad, ali nije ni mali broj – optimistična je Jadranka.
- Djeca su danas jako opterećena školskim obavezama i vanškolskim aktivnostima, vidim da neke aktivnosti baš i ne vole, ali roditelji im ih nameću, pa mi se žale, a ja sam im rame za plakanje. Sretna sam što sam dio života tolikih generacija. Mnogi danas odrasli Eko Omblići kažu mi da im je to bilo najsretnije razdoblje u životu – zadovoljna je Jadre koja će, nadamo se, još dugo okupljati djecu Mokošice i učiti ih životnim vrijednostima.