StoryEditorOCM
DubrovnikŠkola s 22 učenika

Dvadeset minuta do Straduna: najmlađi Sočani bi najradije pekaru pokraj škole i da Hajduk bude prvak!

Piše Silvia Rudinović
20. siječnja 2025. - 07:55
Stjepan Ćališ i Mia Ivanković (sjede), Toni Đurić, Josip Urljević, Mia Burin, Mihaela Urljević, Tea Urljević, Dario Čikor, Marta Dobrić (slijeva nadesno u drugom redu), Luka Gverović, Niko Čikor, Jakov Gavran, Tea Vučica, Luka Pavličević, Matija Gverović, Karlo Ivanković, Karmen Burin, Paula Đevoić, Mihaela Violić, Iva Šustić i Paula Đurić (slijeva nadesno)Tonci Plazibat/Cropix

Prigradsko naselje u osoju, sa svim svojstvima seoskog života, spada među rijetka u kojima broj stanovnika raste. Nije to veliki rast, tridesetak ljudi više u deset godina, ali nakon uređenja ceste, i ako je suditi po planovima, broj Sočana bi mogao samo rasti. Budućnost mjesta vidi se u djeci, a Područna škola Osojnik danas broji 22 učenika nižih razreda.

- Ma, ne mogu biti bolji - kažu za svoje učenike učiteljice Inka Beslema i Kristina Dražeta.

image

Učiteljice Kristina Dražeta i Inka Beslema

Tonci Plazibat/Cropix

U jednom su razrednom odjelu prvašići i trećaši, a u drugom učenici drugog i četvrtog razreda. Peti razred nastavljaju u matičnoj školi, u Novoj Mokošici.

Što im nedostaje, što bi voljeli imati na Osojniku? Neboder? Trgovački centar?

- Neeeee - uglas odgovaraju.

Hoćemo pekaru!

Imaju oni svoje prijedloge i želje: pekaru pokraj škole, akvapark, kino, trgovinu te muzej starina i tradicije.

- Može pekara, i to da besplatno možemo uzeti burek kad nam se ne sviđa marenda! - tako glasi njihov prijedlog.

Još pod dojmom novogodišnjeg dočeka, prepričavaju kako je i u njivom mjestu bilo vatrometa. Da se njih pita, tko treba pjevati na dočeku 2026. godine u Osojniku, odgovor glasi:

- Thompson! Ako ne Thompson, onda možda Petar Grašo - kažu.

image

Mihaela i ostala djeca rado bi bazen

Tonci Plazibat/Cropix

Kad su u pitanju novogodišnje želje, u tome su vrlo skromni: da za Festu svetog Vlaha dođe lunapark, Mihaela bi jedan bazen, Luka Pavličević bi rado bio prvak u pikadu, a dijele i jednu zajedničku želju: da Hajduk bude prvak! Naučili su nas da mjesni boćarski klub nosi naziv Torcida Osojnik, toliko su odani splitskom nogometnom klubu.

image

Josip bi na nogomet, ali prvo mora zaraditi peticu

Tonci Plazibat/Cropix

- Moja je želja da dobijem novi mobitel, jer mi je stari ispod kauča - poželio je Josip Urljević.

Ipak, tvrde da im je igra po seoskim krajolicima draža od one na mobitelu, ali poprate oni novosti na YouTubeu, a osobito vole popratiti TikTok profil školske spremačice.

Pored svih definicija, neupućenima u društvene mreže nije lako shvatiti taj virtualni svijet, ulogu influencera i kako je moguće da to nekome bude profesija. Novim generacijama razumijevanje takvih gibanja ide lakše.

- Influenceri su puno na društvenim mrežama. Snimaju videe da budu pravi youtuberi. Ali, na TikToku se ne zarađuje, nego na YouTubeu. To vam ide po lajkovima - objašnjavaju.

image

Na TikToku prate omiljenu spremačicu, na YouTubeu MrBeasta

Tonci Plazibat/Cropix

Na pitanje, koje poznate YouTubere oni prate, većina spominje MrBeasta, a netko je dometnuo: Aldin.

- Kakav crni Aldin! - prasnuli su u smijeh.

- Našim YouTuberima treba godina dana da dobiju ‘gold play button’, a MrBeastu i Ronaldu samo šest sati - upućena je Mia Burin.

Što je virtualni svijet?

- To je ono kad staviš naočale i igraš igricu. VR... pa se zabiješ u zid.... kad puno igraš igrice - nižu se odgovori.

image

Novogodišnja želja: da Hajduk bude prvak

Tonci Plazibat/Cropix

Ako danas dobijem peticu...

Ipak, omiljena im je igra “Brate, spasi me”, kaže Jakov. To je naprednija inačica graničara u kojoj postoji mogućnost spašavanja suigrača. A kad se zaigra graničar, e, tu su Marija, Luka i Paula najjači.

- Paula ima turbo katapult - kažu njezini suigrači.

U istom se razredu nađu braća i sestre, kao što su prvašić Toni i četvrtašica Paula Đurić, a među njima su i blizanci Čikor. Niko sjedi u zadnjoj, a Dario u prvoj klupi da ih učiteljica može lakše raspoznati.

- Ja njih jako dobro znam i znam ih razlikovati. Niko ima zvrk! - kaže Luka Gverović koji s Nikom dijeli klupu.

Škola dijeli zgradu s vrtićem. Tako Marta Dobrić svom malenom bratu Lovru priča kako je to kad kreneš u prvi razred. Na Osojniku nastava počinje u 8,30. Putem do škole, u hladno siječanjsko jutro, nema čovjeka na putu. Otkako je novouređena cesta prema Mostu dr. Franja Tuđmana, i njima je lakše doći do grada, a djeci na različite aktivnosti. Neki treniraju nogomet, plivanje, gimnastiku, a većina curica pleše zumbu koja im je dostupna upravo u njihovom mjestu, uz trenericu Anu. Zumba na jednu, ali linđo ipak na drugu stranu. Neki su već naučili balat.

 

- Linđo je naš tradicionalni ples iz sela - tako je to objasnila Karmen Burin.

- Ja bih volio trenirati nogomet... Tata mi je rekao da mogu, ako danas dobijem pet - kaže Josip. Iz kojeg predmeta?

- Iz bilo kojeg - odgovara.

Pa, kako mu ide?

- Niti loše niti dobro - kaže ovaj šaljivac pa preko Dubrovačkog vjesnika pozdravlja rodicu Danicu iz Perua koja ga je lani posjetila. I, kad će Josip u Peru? Dobro je proučio rute za Južnu Ameriku na svom globusu kod kuće, ali ga nešto muči.

- Neću ići, jer do tamo treba preko mora, a kako ću avionom?

- Lijepo, kupiš kartu.

- Ali nemam para.

I tu je već pala ideja o štednji za daleki put k rodici Danici.

image

Ma, ne mogu biti bolji - kažu učiteljice za djecu

Tonci Plazibat/Cropix

Zmije? Ima ih...

Dok Tea Vučica s mamom sadi cvijeće, Stjepan Ćališ nakon škole najviše se voli igrati sa svojim psom Flekijem.

- Imao sam i zečeve.... Bili su mama, tata i pet malih zečića, ali su pobjegli. Pojela ih je zmija - kaže Stjepan.

Zmije?! Ma, poskok je ovdje ko domaća životinja, a i lisice navraćaju u dvorišta, smiju se djeca.

- Ja sam jednom vidio šest komada... On je zmiju stavio oko vrata... - proradila je mašta.

image

Ova djeca odrastaju uz kućne ljubimce i domaće životinje

Tonci Plazibat/Cropix

Iva Šustić i Tea Urljević u slobodno se vrijeme vole igrati sa svojim ljubimcima, psima i mačkama, Paula Đevoić jedina ima papigu, ali blagodat života na Osojniku je mogućnost uzgoja i domaćih životinja.

- Ja imam svinje, koze, mačke i psa. Nekad pomažem roditeljima oko životinja. Koze su mi najdraže jer su korisne - kaže vrijedni Matija Gverović.

- Ja i Matija smo poljoprivrednici - na to će Karlo Ivanković - Sadimo tikve, kupus, mrkve, sve... Naš prijatelj Luka,... ne znam znate li ga, on ide u šesti razred,... nekad s babom ide na placu.

Kako je živjeti na Osojniku?

image

Bolje na Osojniku nego u gradu

Tonci Plazibat/Cropix

- Super! Bolje nego u gradu - kaže Luka.

Zašto? E, tu su se nizali odgovori:

- Zato što u gradu smrdi...

- U gradu se možeš izgubiti ili te netko može uzeti...

- U gradu ima previše auta. To može biti opasno - tako misli Mia Ivanković.

- Neki tamo imaju baštinu kraj ceste - zgroženo će Niko.

Jer, važno je jesti zdravo. Djeca su, kažu, zadovoljna školskom užinom. A, što im je draže: buhtla ili pršut? Svi, bez iznimke, viču: pršut! I tako je stiglo vrijeme za marendu.

29. siječanj 2025 09:42