
Prigradsko naselje u osoju, sa svim svojstvima seoskog života, spada među rijetka u kojima broj stanovnika raste. Nije to veliki rast, tridesetak ljudi više u deset godina, ali nakon uređenja ceste, i ako je suditi po planovima, broj Sočana bi mogao samo rasti. Budućnost mjesta vidi se u djeci, a Područna škola Osojnik danas broji 22 učenika nižih razreda.
- Ma, ne mogu biti bolji - kažu za svoje učenike učiteljice Inka Beslema i Kristina Dražeta.
U jednom su razrednom odjelu prvašići i trećaši, a u drugom učenici drugog i četvrtog razreda. Peti razred nastavljaju u matičnoj školi, u Novoj Mokošici.
Što im nedostaje, što bi voljeli imati na Osojniku? Neboder? Trgovački centar?
- Neeeee - uglas odgovaraju.
Hoćemo pekaru!
Imaju oni svoje prijedloge i želje: pekaru pokraj škole, akvapark, kino, trgovinu te muzej starina i tradicije.
- Može pekara, i to da besplatno možemo uzeti burek kad nam se ne sviđa marenda! - tako glasi njihov prijedlog.
Još pod dojmom novogodišnjeg dočeka, prepričavaju kako je i u njivom mjestu bilo vatrometa. Da se njih pita, tko treba pjevati na dočeku 2026. godine u Osojniku, odgovor glasi:
- Thompson! Ako ne Thompson, onda možda Petar Grašo - kažu.
Kad su u pitanju novogodišnje želje, u tome su vrlo skromni: da za Festu svetog Vlaha dođe lunapark, Mihaela bi jedan bazen, Luka Pavličević bi rado bio prvak u pikadu, a dijele i jednu zajedničku želju: da Hajduk bude prvak! Naučili su nas da mjesni boćarski klub nosi naziv Torcida Osojnik, toliko su odani splitskom nogometnom klubu.
- Moja je želja da dobijem novi mobitel, jer mi je stari ispod kauča - poželio je Josip Urljević.
Ipak, tvrde da im je igra po seoskim krajolicima draža od one na mobitelu, ali poprate oni novosti na YouTubeu, a osobito vole popratiti TikTok profil školske spremačice.
Pored svih definicija, neupućenima u društvene mreže nije lako shvatiti taj virtualni svijet, ulogu influencera i kako je moguće da to nekome bude profesija. Novim generacijama razumijevanje takvih gibanja ide lakše.
- Influenceri su puno na društvenim mrežama. Snimaju videe da budu pravi youtuberi. Ali, na TikToku se ne zarađuje, nego na YouTubeu. To vam ide po lajkovima - objašnjavaju.
Na pitanje, koje poznate YouTubere oni prate, većina spominje MrBeasta, a netko je dometnuo: Aldin.
- Kakav crni Aldin! - prasnuli su u smijeh.
- Našim YouTuberima treba godina dana da dobiju ‘gold play button’, a MrBeastu i Ronaldu samo šest sati - upućena je Mia Burin.
Što je virtualni svijet?
- To je ono kad staviš naočale i igraš igricu. VR... pa se zabiješ u zid.... kad puno igraš igrice - nižu se odgovori.
Ako danas dobijem peticu...
Ipak, omiljena im je igra “Brate, spasi me”, kaže Jakov. To je naprednija inačica graničara u kojoj postoji mogućnost spašavanja suigrača. A kad se zaigra graničar, e, tu su Marija, Luka i Paula najjači.
- Paula ima turbo katapult - kažu njezini suigrači.
U istom se razredu nađu braća i sestre, kao što su prvašić Toni i četvrtašica Paula Đurić, a među njima su i blizanci Čikor. Niko sjedi u zadnjoj, a Dario u prvoj klupi da ih učiteljica može lakše raspoznati.
- Ja njih jako dobro znam i znam ih razlikovati. Niko ima zvrk! - kaže Luka Gverović koji s Nikom dijeli klupu.
Škola dijeli zgradu s vrtićem. Tako Marta Dobrić svom malenom bratu Lovru priča kako je to kad kreneš u prvi razred. Na Osojniku nastava počinje u 8,30. Putem do škole, u hladno siječanjsko jutro, nema čovjeka na putu. Otkako je novouređena cesta prema Mostu dr. Franja Tuđmana, i njima je lakše doći do grada, a djeci na različite aktivnosti. Neki treniraju nogomet, plivanje, gimnastiku, a većina curica pleše zumbu koja im je dostupna upravo u njihovom mjestu, uz trenericu Anu. Zumba na jednu, ali linđo ipak na drugu stranu. Neki su već naučili balat.
- Linđo je naš tradicionalni ples iz sela - tako je to objasnila Karmen Burin.
- Ja bih volio trenirati nogomet... Tata mi je rekao da mogu, ako danas dobijem pet - kaže Josip. Iz kojeg predmeta?
- Iz bilo kojeg - odgovara.
Pa, kako mu ide?
- Niti loše niti dobro - kaže ovaj šaljivac pa preko Dubrovačkog vjesnika pozdravlja rodicu Danicu iz Perua koja ga je lani posjetila. I, kad će Josip u Peru? Dobro je proučio rute za Južnu Ameriku na svom globusu kod kuće, ali ga nešto muči.
- Neću ići, jer do tamo treba preko mora, a kako ću avionom?
- Lijepo, kupiš kartu.
- Ali nemam para.
I tu je već pala ideja o štednji za daleki put k rodici Danici.
Zmije? Ima ih...
Dok Tea Vučica s mamom sadi cvijeće, Stjepan Ćališ nakon škole najviše se voli igrati sa svojim psom Flekijem.
- Imao sam i zečeve.... Bili su mama, tata i pet malih zečića, ali su pobjegli. Pojela ih je zmija - kaže Stjepan.
Zmije?! Ma, poskok je ovdje ko domaća životinja, a i lisice navraćaju u dvorišta, smiju se djeca.
- Ja sam jednom vidio šest komada... On je zmiju stavio oko vrata... - proradila je mašta.
Iva Šustić i Tea Urljević u slobodno se vrijeme vole igrati sa svojim ljubimcima, psima i mačkama, Paula Đevoić jedina ima papigu, ali blagodat života na Osojniku je mogućnost uzgoja i domaćih životinja.
- Ja imam svinje, koze, mačke i psa. Nekad pomažem roditeljima oko životinja. Koze su mi najdraže jer su korisne - kaže vrijedni Matija Gverović.
- Ja i Matija smo poljoprivrednici - na to će Karlo Ivanković - Sadimo tikve, kupus, mrkve, sve... Naš prijatelj Luka,... ne znam znate li ga, on ide u šesti razred,... nekad s babom ide na placu.
Kako je živjeti na Osojniku?
- Super! Bolje nego u gradu - kaže Luka.
Zašto? E, tu su se nizali odgovori:
- Zato što u gradu smrdi...
- U gradu se možeš izgubiti ili te netko može uzeti...
- U gradu ima previše auta. To može biti opasno - tako misli Mia Ivanković.
- Neki tamo imaju baštinu kraj ceste - zgroženo će Niko.
Jer, važno je jesti zdravo. Djeca su, kažu, zadovoljna školskom užinom. A, što im je draže: buhtla ili pršut? Svi, bez iznimke, viču: pršut! I tako je stiglo vrijeme za marendu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....