- Tog dana su već oko 6 počeli bubati, a uskoro je stigla dojava da gori Libertas i da su prognanici u opasnosti. A kako su granate na svetog Nikolu padale u grozdovima, razmišljali smo ići ili ne, naš zapovjednik Nino je rekao da ne moramo jer smo završili 24-satnu smjenu, a dežurni su se uputili na gašenje. Mi smo svejedno otišli na ispomoć, jedni su išli kroz klanac od Bellevuea a drugi s Gorice, ali su nas vratili zbog opasnosti...Nino, Andro i Teo baš su se oblačili za intervenciju kad je među njih pala granata.... Naši radioamateri su uhvatili poruku, ‘evo vatrogasaca, sad ožeži!’, radila je ta čuvena peta kolona – prisjećaju se iskusni vatrogasci Zoran Grljević i Željko Jelaska najtežeg dana u karijeri, kad su prije 31 godinu 6. prosinca izgubili trojicu kolega, prijatelja, subraće. Na smrtno stradale vatrogasce Nina Mihočevića, Andra Savinovića i Tea Paskojevića, zaposlenika ondašnjeg Centra za zaštitu od požara trajno podsjećaju crno-bijele fotografije u ‘saloči’ stožera današnje Javne vatrogasne postrojbe Dubrovački vatrogasci gdje im se ‘pridružio’ i u ovoljetnom požaru tragično stradali Goran Komlenac.
Vijest o smrti kolega
Zgrada vatrogasaca na pročelju još nosi podsjetnike na 28 izravnih pogodaka projektila i koju stotinu metaka sa Žarkovice. Uz branitelje na položajima, vatrogasci su tijekom opsade bili omiljena meta. Toga su bolno svjesni postali Zoran i Željko tog crnog petka. Vijest o smrti kolega primili su preko stanice i telefona, javljeno je da su trojica poginula, u prvi mah jedino nisu znali njihova imena. Kad su ih doznali, nije bilo vremena za oplakivanje jer je već oko ure trebalo ponovno u akciju, gasiti povijesnu jezgru:
- Suze nisu imale kad teći, ljudi su nas trebali – priznaje Zoran koji nikad neće zaboraviti prizor koji ga je zatekao kad se s Pila spustio u Grad:
- Svega sam se nagledao, ali najstrašnije mi je bilo vidjeti oganj s Festivalske palače koji se preko Straduna spojio sa zgradama preko puta. Kao djetetu Grada, bilo mi je užasno – priča potreseno Zoran koji je baš sa Željkom gasio tog dana goruću palaču u kojoj je stanovao pokojni slikar Ivo Grbić. Skalini su se pod njima profundali od vatre, Grljević je umalo poginuo. Radilo se bez prestanka cijelu noć protiv vatre koja je divljala Dubrovnikom. Gasiteljima je, kažu sugovornici, i inače zahtjevno bilo sanirati posljedice granatiranja jer u urbanom području teško koji projektil padne a da ne izazove požar i razaranja. Jelaska nikad neće zaboraviti koliko je izgledalo požarište u zidinama i oko njih:
- Pumpa od mora na mulu i na Posatu, cijevi rastegnute preko cijelog Straduna, imali smo ih dovoljno. Slavijom su nam ih jednom poslale kolege iz Rijeke i Zadra. Bilo je grubo gasiti i Imperijal, poviše nebodera u Gružu, svuđe, a mi smo iz despeta izlazili gasiti svaki i najmanji kontejner ili auto, samo da ne gori – pročešljao je uspomene Željko koji će, kao i Zoran, za neke dvije do tri godine u mirovinu. U srednjim pedesetima su, no zbog benificiranog radnog staža malo će ranije odložiti šmrk i kacigu, kao i ostala dvojica ‘senatora’, svjedoka ratnih vremena, Vlaho Pavličević i Ivica Jakić.
Tužni ljudi s bidonima
Danas rade tek s mrvicu poštede, iskustvo dijele s mlađim vatrogascima, a aktivni su kao i na početku, davnih 1980-tih kad su zbog tadašnjih katastrofalnih požara prošli vatreno krštenje, doslovce. Iz ratnog vremena obojici se u sjećanje usjekao jedan naoko jednostavan zadatak:
- Podjela vode iz cisterni. Gledaš sve te izmrcvarene i tužne ljude s bocama, djecu kako drže bidončiće...naravno da je svatko htio više vode, a mi smo se zbog bombardiranja često morali pomicati pa bi se nekad na nas ljutili, ali tko bi im uzeo za zlo? - kažu dubrovački veterani koji su braniteljski status regulirali tek 1994. kad su potpali pod MUP. Vatrogastvo je za njih poziv. Tko nije za to, brzo otpadne, a tko jest, pod zaštitom Svetog Florijana živi zavazda.