Prije svega, htio bih vam na početku nešto objasniti: moje je znanje o klasičnoj glazbi poput znanja Donalda Trumpa o ekonomiji. Rekli bismo, ne postoji, odnosno, pristojnije rečeno "limitirano je". Ja sam osoba koji misli da je fuga ono kad se nakrcaš s rakijom pa se ne možeš sjetit‘ kako doć‘ do doma.
Stoga, kad sam dobio poziv da pomognem u snimanju obljetničkog koncerta Dubrovačkog simfonijskog orkestra, moja je prva rekcija bila – zašto? A sljedeća misao mi je bila – ajme, kako ću sad sakriti neznanje? Da dragi čitatelji, pozvan sam, ali boguhvala, ne za sviranje, već kao ispomoć glavnom snimatelju 100 te obljetnice DSO.
Osjeti glazbu
Moj je zadatak trebao biti prilično jednostavan: kamera je bila postavljena na stalku u maloj prostoriji poviše pozornice, a ja sam trebao hvatati detalje - krupne kadrove gudača, udaraljkaša, puhača. "Ne brini," rekao mi je prijatelj. "Ne trebaš pratiti muziku, samo je osjeti". Posljednje riječi bile su čisto "zakucavanje". Prije nego nastavim htio bih se osvrnuti na nešto fantastično. Dubrovnik je grad veličine u kojem je broj stanovnika manji od većine predgrađa drugih gradova – govorimo o broju od oko 40.000 ljudi – i taj grad ima svoj simfonijski orkestar koji je cijelo vrijeme aktivan. I to 100 godina! Ako ste mislili da je to normalno i uobičajeno, e pa nije. Jednom sam razgovarao s nekim američkim dirigentom koji mi je rekao da u cijelom SAD kontinuirano djeluje 50 orkestara. To bi ga bilo 6,6 milijuna ljudi po orkestru.
Po toj logici, cijela bi Hrvatska trebala imati jedva pola orkestra, smještena negdje u zakutku Karlovca (usput, Karlovac ima niz različitih orkestara s dugačkom tradicijom). I evo ga na, sad! Dubrovnik ne samo da ima svoj orkestar, nego je on aktivan i "navršio" je 100 godina, a sve to u gradu koji nema i nikako da sagradi koncertnu dvoranu. O tome ću kasnije, vratimo se mi na koncerat. Nakon prigodnih uvodnih riječi, među ostalim i onima ministrice kulture, naše Dubrovkinje (također školovane glazbenice), koja je priznala da Dubrovnik itekako treba koncertnu dvoranu – uz aplauz i nekoliko suza radosnica – dirigent je podignuo štapić (guglao sam kako se to točno zove) i, koncert je krenuo.
Kakav početak! Muzika me pogodila poput zvučnog udara. Nakon minute, mir i spokoj, nakon toga – drama, strast, vrtlog poput onog u Shakespearovim djelima. Odmah sam shvatio da je moj početni plan snimanja propao – muzika se vrtila, uvijala, naglasak je bio čas na jednom, čas na drugom instrumentu, izgledao je kao da pozornicom trči vjeverica na kofeinu. Gudači, puhači, udaraljkaši – svi su imali svoj trenutak prije nego bi se povukli u sjenu (u piano, jel da?). Sad već u očaju, koga snimati, odlučio sam se ići sekciju po sekciju.
Obiteljska drama
Gledajući orkestar iz svoje pozicije, shvatio sam jednu stvar, da je orkestar zapravo familija. To nije samo grupa ljudi koja se eto skupila da nešto odsvira. To je obiteljska drama u stvarnom vremenu.
Da pojasnim: violine, violončela i ostali članovi gudačke sekcije su majka. Oni rade teške poslove. Neprestano u pokretu, non-stop se čuju. Dok ostale sekcije, metaforički rečeno, pijuckaju čaj, gudači ne fermavaju. I zamislite, većina su žene. Vidio sam među njima jednog gospara s nečim malo većim od violine, paralo mi je "ma nisam mog‘o kupit gitaru, a ovo je ipak više macho nego flauta". Šalim se naravno, znam da je viola u pitanju.
Zatim su tu trube – očevi. Sjede zavaljeni u stolice, s tim sjajnim instrumentima pred sobom (nije eufemizam, iako bi mogao biti), kvando i kvando puste neki Braap ili Bwah, čisto da podsjete da su tu. I nakon što otpušu vrate se meditaciji. Nisu lijeni, samo su….ajmo reć‘, stratezi. I napokon – djedovi. Svirači tuba, kontrafagoti. Ljudi čiji su instrumenti tako veliki da bi mogli poslužiti kao barke za spašavanje. Čekali su. I čekali. I napokon, došao je trenutak u kojem se začuo taj kolosalan, grandiozan zvuk koji je prodrmao grede kazališta. Poput djedove priče na vjenčanju: rijetka, neobična i nezaboravna.
Gledajući orkestar pod sobom jedina riječ koja mi je pala na pamet bila je ponos. Usprkos raznim izazovima i razlikama, orkestar traje. Probe, izvedbe, učenje, inspiracija. Oni putuju, surađuju, rastu u svom radu. Unatoč uvjetima u kojima djeluju, njihovi su rezultati izvanredni, nadmašuju sva očekivanja.
Dubrovački simfonijski orkestar na mnogo je načina savršena metafora našega Grada. Povijesno, nepredvidljivo, pomalo kaotično – ali kad ga gledaš, odnosno kad ih slušaš, jednostavno su predivni. Stoga, našem Simfonijskom orkestru želim još puno godina i koncerata te da dočekaju sviranje u koncertnoj dvorani grada Dubrovnika!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....