- Kad me pitaju što sam radio u životu, rečem da sam proveo djetinjstvo na Sajmištu i Švapskom brdu, kupovao voće na Drvenoj pijaci, pohađao osnovnu školu Stjepan Supanc, gimnaziju Tomo Goreta u Vukovaru, završio fakultet u Zagrebu, a mogu i reći samo jednu stvar - bio sam liječnik u Vukovarskoj bolnici. Poslije toga nijedan opis nije dovoljno dobar, nijedna riječ dovoljno snažna. Najteži i ujedno najbolji dio mog života, na koji sam najviše ponosan, kao da bez ta tri mjeseca moj život ne bi bio potpun. Pamtim ta tri mjeseca zajedništva koja se više neće ponoviti – tim riječima dubrovački liječnik, specijalist otorinolaringologije Slavko Živić, rođeni Vukovarac počinje svoju potresnu priču, živu sliku vremena provedenog u ratnoj vukovarskoj bolnici.
- Ne mogu opisati rat u Vukovaru jer sam bio svjedokom samo jednog dijela, onog u bolnici. Sjećanja blijede, kronologija događaja se pomiješala, imena sam zaboravio a i mnoga lica. Ostale su samo neke slike, uglavnom loše, koje je mozak iz nekog razloga ostavio u memoriji da bi me, ili noću budile ili upozorile da su dani koje živim odavno poklonjeni.
Zato je dr. Živić nakon dugo vremena u nekoliko slika odlučio predočiti ratni Vukovar ‘da budemo ponovo svi zajedno, mi živi i naša sjećanja na mrtve‘. Prva je ona s Otorinolaringološkog odjela Vukovarske bolnice.
- ORL odjel, ambulanta i operacijska sala su na prvom katu stare zgrade, zbog granatiranja na početku rata napuštamo taj dio zgrade. Odlazimo u vrlo skučeni podrum, sve improviziramo, operacijska sala postaje prostor na radiologiji, a preglede obavljamo gdje stignemo, lakše pacijente i na hodniku. Nalaze pišem rukom, lijekove dajemo iz bolničke ljekarne – prisjeća se dr. Živić uvjeta u ratnoj bolnici pa spominje kako mu je prije nekoliko godina došao pacijent iz Vukovara:
- Pokazuje mi stari nalaz, prepoznajem svoj rukopis, olovku i potpis. Neka komisija nije bila sigurna da je nalaz istinit pa je došao da ga potvrdim - spominje pa se vraća na 1991. godinu:
- Na ORL odjelu tada smo dvojica specijalizanata, Siniša Maslovara i specijalizantica oftalmologije Neda Striber. Siniša je iskusan operater na kraju specijalizacije. Ja sam na prvoj godini, praktično do početka rata nisam niti operirao. Zajedno radimo i pomažemo se. Ne mičem se od Siniše. Sve je više teških ratnih ozljeda, odustajem od otorine i čitam knjigu iz ratne kirurgije. Vidim gdje ovo vodi i što će mi trebati. Poslije će se potvrditi da je knjiga najbolji prijatelj.
Budući mrtvi ljudi
Tih dana ravnateljica ratne vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac raspoređuje ga na rad u Hitnoj pomoći. Tijekom dana obavlja i posao mrtvozornika kod poginulih od ratnih ozljeda.
- Cijelo popodne do uvečer grad se bombardira sa svih strana, bolnica je tad pošteđena i svi se donekle osjećamo sigurno. U jednom trenutku javljaju za dvoje ozlijeđenih civila, jedan u zgradi Stanice radio Vukovar i jedan na periferiji kod linije razdvajanja. Pitaju tko je danas u Hitnoj? Ja naravno! Polazim s vozačem i idemo prema izlazu bolnice. Svi nas gledaju kao buduće mrtve ljude. Po gradu u daljini još padaju granate. Vani je noć i eksplozije se jasno vide. Gore pojedine kuće na Mitnici. "Ne brinite" kaže vozač. Pa da, zašto bih se brinuo. Samo da ne padne granata na auto. Po centru grada vozimo nemogućih 150 km na sat. Dovozimo jednog ranjenika, drugi je mrtav u svom malom stanu, uske i visoke stepenice nas sprečavaju da ga dovezemo u bolnicu – priča specijalist ORL-a i nastavlja potresno svjedočanstvo:
- Drugi dan odlazimo po ranjenog branitelja na prvoj crti. Znam dobro taj dio grada, bezbroj malih ulica, povezanih dvorištima. U jednoj ulici je tenk, u susjednoj iza ugla branitelji. Jedni kraj drugih, tenk se ne usudi izaći iz ulice. Informiram se o najboljem smjeru dolaska i to prenosim vozaču. Kaže mi iskusni vozač ‘tim putem ćemo ravno na tenk, slušajte mene‘. Slušam i tako ostajemo živi. Pokupimo ranjenika, iz susjedne ulice viri tenkovska topovska cijev. Na tu cijev bi sigurno naletjeli.
Rad u Hitnoj nije dugo trajao, broj ranjenih postao je prevelik, kaže nam, a gotovo sva vozila hitne pomoći pogođena ili oštećena. Ranjenici su stizali osobnim automobilima direktno s mjesta ranjavanja. Sljedeća slika u nizu sjećanja je mrtvozorstvo:
- Trebalo je sve dokumentirati, opisati ozljede, ulaznu i izlaznu ranu... To su i dokumenti o ratnim zločinima počinjenim u Vukovaru. Radio sam to u dvorištu zgrade preko puta bolnice samo nekoliko dana, broj poginulih je sve veći, a nisam mogao uskladiti svakodnevne preglede i trčanje preko ulice. Izlazak iz bolnice postaje sve opasniji. Na kraju smo zaključili da je briga za preživjele važnija. Svu je dokumentaciju zaplijenila tzv. JNA padom Vukovara.
Kukuruzni put
U drugoj polovici kolovoza od ravnateljice bolnice zatražio je slobodan vikend da ode u Crikvenicu kod roditelja i kćeri.
- ‘Moraš biti ovdje u ponedjeljak‘, kaže mi dr. Bosanac. Tako sam u subotu na plaži i sunčam se. Čudan osjećaj. Taj dan srušen je zrakoplov takozvane JNA u Vukovaru, a zatim slijede strašni napadi na Vukovar. Počeo je pravi rat. Moram se odmah vratiti, još ne znam kako. Autobusom do Vinkovaca pa u Vinkovačku bolnicu. Tamo mi pomaže otorinolaringolog dr. Rašić i ubacuje u transport lijekova za Vukovar. Dr. Rašića dobro znam jer je jedno vrijeme dolazio u ispomoć na naš odjel, puno sam naučio od njega. Pokušava me nagovoriti da ostanem u Vinkovcima jer i oni trebaju liječnike. Za mene to nije opcija. Prolazim kroz Kukuruzni put, kolone automobila napuštaju grad, uglavnom žene i djeca, svi plaču. Na trenutak pomislim, gdje se zapravo vraćam. U listopadu iz Vukovara odlazi zadnji konvoj s ranjenicima. U pratnji konvoja je kao liječnik i dr. Siniša. Tako je odredila dr, Bosanac, a njena odluka se ne propituje. Ipak pitam Sinišu da ostane, da pođe neki drugi liječnik umjesto njega. ‘Ne brini, vraćam se za par dana‘. Nije se vratio jer je sutradan Kukuruzni put presječen, Vukovar je u potpunoj blokadi, nema lijekova, oružja, a ni Siniša neće doći. U mislima je samo jedno pitanje, hoću li sve to moći sam?
Ipak nije sam, ističe, pomažu drugi kirurzi i ostalo medicinsko osoblje, ‘ne pita se tko što mora, 24 sata svaki dan, kad god treba, uz malo spavanja, hrane i vode‘.
- Drugi dan nakon pada Vukovara, povremeno četnici ulaze u bolnicu, prolaze pokraj ranjenika. U iščekivanje daljih događaja odlučujemo da svi budemo zajedno i spavamo u velikom predvorju bolnice. Nema kreveta, pločice, jedna deka za pod i druga za pokrivanje. Ja imam samo jednu. Studeni, a tad je u Vukovaru hladno. Tu su i ranjenici i tako vidim svog prijatelja Draga Gudelja, radio u Sudu kao vozač, dragovoljac, ranjen u ruku, leži ispod stepenica. Držao je položaj negdje u vinogradima na obali Dunava do zadnjeg dana kad su svi njegovi suborci ili poginuli ili ranjeni. Teško ranjen, puzao je do bolnice dobrih 10 kilometara i uspio zahvaljujući svojoj jakoj konstituciji iz Hercegovačkog krša. Pozdravimo se, on vidi da nosim jednu deku i kaže:" Uzmi jednu moju, imam ih previše." I tako uzmem deku, zahvalim, rukujemo se, svatko u svojim mislima, odem. Nisam ga više vidio. Tučen i ubijen na Ovčari. Žao mi je što nisam tu večer pričao s njim, toliko misli smo mogli izmijeniti. Trebao sam zapamtiti u koju ruku je ranjen jer me to njegova supruga poslije rata često pitala. Trebao sam ga zagrliti i reći da mu se divim i da cijenim to što je učinio. Liječio sam ranjene policajce iz Varaždina i okolice. Trebao sam razgovarati s njima, zapamtiti i zapisati njihova imena, pitati za obitelj i planove, znati imena djece. Neizostavno i nekoliko rečenica o Dinamu. Svi smo vjerovali da će kasnije za sve biti dovoljno vremena, ali to vrijeme nije došlo – o surovosti života će dr. Živić.
Nema razmjene ni sigurnog puta
- Danas mi nedostaju ljudi kojih više nema, naši vozači, tehničari, pacijenti. Žao mi je što ih nisam bolje upoznao, više puta rekao da ih cijenim i volim zbog onoga što rade i što jesu. Heroji! Ostali smo u bolnici nakon pada Vukovara nekoliko dana. Mogli smo odlučiti, ostati raditi u bolnici ili otići u Zagreb. Odlučio sam kao i većina liječnika Hrvata otići u Zagreb, transport prema Zagrebu je dogovoren ali ništa nije bilo sigurno. Ugurani u autobuse čekali smo satima za polazak. Hoćemo li krenuti na istok ili zapad. Popodne krećemo na istok, nema razmjene ni sigurnog puta. Prolazimo kroz grad koji je potpuno neprepoznatljiv, sve kuće srušene ili ozbiljno oštećene, na ulicama leže mrtvi ljudi. Na Sajmištu vojnici ulaze u autobus i traže izlazak jedne žene. Ona ne želi. Kolege komentiraju da je ta žena Srpkinja koja ne želi ostaviti muža Hrvata. Ipak ulazi još vojnika bivše JNA i silom je izguraju van. Što to znači za nas, svi vjeruju da idemo na strijeljanje. Uvečer dolazimo vojarnu u Sremskoj Mitrovici. Smještamo se i previjamo ranjenike koji su bili s nama u autobusima. Zatim opet odlazimo u nepoznato, u Bijeljinu. Tu mijenjamo autobus i odlazimo u Hrvatsku. Olakšanje.
Dr. Slavko Živić je dobitnik Medalje časti, najvećeg priznanja hrvatskog liječništva.
- Hrvatska liječnička komora je 2016. dodijelila 43 Medalje časti, najviše odličje HLK-a, liječnicama i liječnicima koji su do posljednjeg trenutka obrane Vukovara liječili bolesne i ranjene branitelje i građane u vukovarskoj ratnoj bolnici. Ja sam među njima i s velikim ponosom je čuvam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....