Ministar zdravstva Vili Beroš prošlog je tjedna, govoreći o reformi zdravstva, izjavio kako “primarna zdravstvena zaštita sada ne vrši svoju ulogu kako treba”. Za to, kaže ministar, nisu krivi liječnici, ali taj dio sustava mora postati najjači adut borbe protiv bolesti. Dr. Orsat John, predsjednik KoHOM-a (Koordinacija obiteljske medicine) u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, komentirajući ministrove deklamacije ukazuje na alarmantno stanje u obiteljskoj medicini.
- Liječnici obiteljske medicine već godinama upozoravaju da je zdravstveni sustav u Hrvatskoj postavljen na krive “noge”. Kako prije, tako i u mandatu ministra Beroša, nema sluha za ljude iz struke, za zdravstvene profesionalce. Obiteljska medicina u Hrvatskoj rješava 83 posto zdravstvene problematike, kako je to prezentirala tadašnja ravnateljica HZZO-a na 13. kongresu 2015. godine, i kao takva čuvar je zdravstvenog sustava, smanjujući opterećenje bolnica i hitne medicinske pomoći. Zamislite samo da liječnici obiteljske medicine prestanu raditi na dan ili dva. Dogodio bi se apsolutni kolaps cijelog zdravstvenog sustava i tada bi svi kritičari primarne zdravstvene zaštite (PZZ) shvatili koliki je udio posla koji liječnici, odnosno timovi obiteljske medicine svakodnevno odrade! Možda bi se to trebalo dogoditi da nadležni napokon shvate važnost struke koja je stalno pod kritikom i reformama – kaže dr. John.
Je li primarna zdravstvena zaštita na visini zadatka?
Timovi obiteljske medicine kao dio primarne zdravstvene zaštite su odavno na visini zadatka, posljednjih godina više nego ikada! Pa, tko je odradio najveći dio borbe protiv COVID-a, uz dio bolničkih kolega koji je usko bio vezan uz zbrinjavanje bolničkih COVID pacijenata?! Oko 80 posto pacijenata zbrinuto je kroz primarnu zdravstvenu zaštitu. Tko je prvi radio testiranja COVID pacijenata i osobno pozvao i cijepio 90 posto cijepljenih, a usto svakodnevno brinuo o akutnim i kroničnim stanjima svojih pacijenta i neprestano bio otvorenih vrata unatoč nedostatku opreme, dok je bolnički sustav opravdano zatvorio ulaz kako bi se zaštitio od mogućeg prodora infekcije?! Osim toga, već godinama smo zatrpani besmislenom birokracijom zbog koje, nažalost, imamo sve manje vremena za pacijente. Tako je Hrvatska dobila najeduciranije administratore! Apsurd, liječnik obiteljske medicine u Hrvatskoj mora biti i administrator i pravnik, a tek na kraju liječnik!
Bez COVID dodataka
Kakva je u svemu tome uloga HZZO-a?
Važno je za napomenuti da HZZO, kao državno zdravstveno osiguranje koje ima apsolutni monopol s kojim su liječnici obiteljske medicine obvezni sklopiti ugovor, iako se naziva partnerom, od partnerstva ne pruža ništa. Timovi obiteljske medicine podložni su stalnim kontrolama te “partnerske osiguravajuće kuće”. Preko 90 posto kontrola i penaliziranja u zdravstvenom sustavu odnosi se na liječnike obiteljske medicine i s time se HZZO javno hvali, a navedeni podaci se mogu izvući iz godišnjeg izvješća HZZO. Za komparaciju, bolnički sustav godinama nije doživio pravu reformu, u ogromnim je financijskim problemima, a kontrola HZZO-a im je prošle godine bila ispod 2 posto od ukupne. Postavlja se pitanje, zašto dvostruki kriteriji u istom sustavu.
Jesu li obiteljski liječnici ikada dobili COVID dodatak?
Unatoč ogromnom teretu koji je podnijela obiteljska medicina za vrijeme COVID-a, uspjela je funkcioniranje zdravstvenog sustava učiniti održivim i pružila pacijentima u datim uvjetima najbolju moguću skrb. Premda su se brojni timovi obiteljske medicine razboljeli od COVID-a, nikad im nije priznat rad u COVID-u pa tako nikada nisu dobili COVID dodatak! Sramotno, no to govori kakav odnos ima zdravstvena administracija prema obiteljskoj medicini i cjelokupnoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Ministar i sam priznaje kako je primarna zaštita desetljećima bila zanemarivana i kadrovski devastirana.
Obiteljska medicina je bila zanemarivana godinama i dalje se zanemaruje. U novom prijedlogu Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a kao dio lukavog spina za javnost, opet se stavlja naglasak na važnost primarne zdravstvene zaštite. No, nijedan prijedlog KOHOM-a ni svih strukovnih organizacija nije uvažen! Dapače, novim Zakonom stavljaju se dodatni tereti na leđa već ionako opterećenih timova PZZ-a: obveza dežuranja po naputku bilo kojeg tijela uprave, nema mogućnosti privatizacije, dakle nema stimulacije za mlade liječnike, visina zakupa prostora i dalje ostaje stihijski određena na slobodnu volju županija, nema rasterećenja od administrativnih poslova ni dizanja plaća iako su se troškovi hladnog pogona ordinacija višestruko povećali unazad nekoliko godina, a tu su i nova financijska kažnjavanja od strane HZZO.
Dnevno(pre)opterećenje
Vaš kolega, dr. Teo Depolo je prije nekoliko mjeseci rekao da je gotovo trećina obiteljskih liječnika na dubrovačkom području stekla uvjete za mirovinu ili je na pragu umirovljenja. Trebamo li se zabrinuti da u Dubrovniku nećemo imati liječnika?
U ovom trenutku u PZZ-u u Hrvatskoj ima 2.210 liječnika obiteljske medicine, od tog je 767-ero ili 35 posto starijih od 60 godina, a 180-ero je starijih od 65 i imaju uvjete za mirovinu. Slično stanje je i u Dubrovniku gdje od 32 tima trenutačno imate 11 liječnika koji su službeno ušli u mirovinu, ali su produžili ugovor jer nema tko raditi u obiteljskoj medicini. Dakle, uskoro će 20 tisuća građana Dubrovnika ostati bez zdravstvene skrbi i svog izabranog liječnika. Od ostalog broja liječnika obiteljske medicine, više od 50 posto je starije od 50 godina. Slična stvar je i u primarnoj pedijatriji. Mreža PZZ-a je trenutačno popunjena, ali na račun umirovljenih liječnika. Budući nema slobodnih liječnika, nemate pravo na godišnji odmor ni biti bolesni, jer zamjene nema. Isto vrijedi i za medicinske sestre.
To znači da će preostale ordinacije biti preopterećene?
Već i sada je dnevno opterećenje poslom ogromno, većina ambulanta ima veliki broj upisanih pacijenta, a odlaskom kolega u mirovinu pritisak će se samo povećati. Veliki broj ordinacija u Dubrovniku ima skoro 2.000 upisanih pacijenata, dok je u zemljama EU prosjek oko 1.300 do 1.500 pacijenata, što se pokazalo optimalnim za radno funkcioniranje. Dnevno opterećenje u svijetu je maksimalno 30 pacijenata, u Skandinaviji 10 pacijenata dnevno. U 2021., obiteljska medicina u Hrvatskoj je obavila 48,3 milijuna posjeta – pregleda, savjeta, kontakata. Uključujući i male ambulante na otocima i drugim ruralnim područjima, prosjek posjeta pacijenata bio je 88 dnevno. To je europski rekord! Samo od 2000. do 2021., broj posjeta zabilježenih u obiteljskoj medicini u Hrvatskoj je nevjerojatnih 702,8 milijuna! Uz administraciju i pravne norme koje moramo ispoštovati prema HZZO-u, posao je postao neizdrživ i narušava kvalitetu pružene skrbi, a ozbiljno narušava i zdravstveno stanje liječnika i sestara u timu obiteljske medicine.
Hoće li pomoći veći broj specijalizacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koje najavljuje ministar?
Najavljuje se veći broj specijalizacija iz obiteljske medicine, a ljudi koji sjede u Ministarstvu zdravstva su godinama zanemarivali navedenu specijalizaciju. Sada je raspisano 200 specijalizacija za obiteljsku medicinu, ali to je za ljude koji već rade u sustavu primarne zdravstvene zaštite, dakle nema novih snaga koje bi mogle napuniti postojeće rupe. Mladih zainteresiranih za obiteljsku medicinu nema, na specijalizaciji su samo jedan ili dvoje kolega iz Dubrovnika! Budućnost? Neizvjesna! Čudno je da se odgovorni za isto, iako smo ih puno puta upozoravali, na to ne osvrću. Pa, tko će skrbiti za njih, njihovu djecu, roditelje, bake, djedove?
Koje to prednosti mladi liječnici vide u bolničkim specijalizacijama?
Mladi su više zainteresirani za bolničke specijalizacije jer su bolje financijski stimulirani, zato što ipak imaju sigurnost ustanove - osiguran godišnji odmori, bolovanja, sigurnu plaću, nema kažnjavanja od HZZO-a, imaju mogućnost rada u privatnim ustanovama uz mogućnost dodatne zarade, neopterećeni su administracijom jer imaju zaposlene administratore te imaju sigurnost konzultacije sa starijim kolegama specijalistima s kojima rade.
Kolike su razlike u plaćama i obimu posla liječnika primarne i sekundarne zdravstvene zaštite?
U obiteljskoj medicini, uz sve probleme koje sam naveo ranije, osnovna plaća specijalista u ugovoru s domom zdravlja je i nekoliko tisuća kuna niža, a odgovornost, kako stručnu tako i financijsku, u potpunosti snosite sami jer radite kao individualac. Zbog svega navedenog, mladi liječnici nemaju niti će imati interesa ići na specijalizaciju obiteljske medicine. Za razliku od obiteljske medicine, u bolničkom sustavu trenutačno su 9.164 liječnika, uključujući specijalizante, i uglavnom se radi o poolu mlađih liječnika. Dakle, omjer je jedan naprema četiri i pol liječnika u bolničkom sustavu. Imate sustav obrnute piramide koja ne može na takav način funkcionirati, jer bi upravo bazu piramide trebali činiti liječnici obiteljske medicine. Takav sustav je osuđen na urušavanje. Razvijene zemlje su odavno shvatile važnost primarne zdravstvene zaštite koja mora biti temelj zdravstvenog sustava te je tamo i obiteljska medicina jedna od bolje plaćenih specijalizacija.
Razlike u opremljenosti
Pa, zbog čega ste se onda vi odlučili za obiteljsku medicinu?
Kad sam se odlučio za tu specijalizaciju, moja obitelj je bila u nevjerici jer su sanjali da nastavim njihovim koracima, ali, kao i uvijek u životu, imao sam njihovu potpunu podršku. Ja sam tada vidio ljepotu u obiteljskoj medicini. Znao sam kako ona funkcionira u svijetu pa sam se nadao da će jednog dana isto zaživjeti i u Hrvatskoj. Ono što me privuklo je širina problematike, raznolikost terapijskih i dijagnostičkih metoda koje možete raditi te na neki način neovisnost.
Što mislite o uvođenju preventivnih sistematskih pregleda u ordinacijama obiteljske medicine?
Što se tiče preventivnih pregleda, mi ih kroz svoj posao već radimo, međutim ono što ministar predlaže moguće je također samo uz prije navedene uvjete, jer bez rasterećenja, zbog dnevnog opsega posla koji imamo, isto je neizvedivo.
Koliko je izgledno da bolnički liječnici rade i u domovima zdravlja?
Novom reformom ministar zdravstva najavljuje rad bolničkih liječnika u domovima zdravlja, što smatram neizvedivim, jer su i bolnički kolege isto tako preopterećeni radom, imaju ogromne liste čekanja, brojne odrađene prekovremene sate. Pogledajte samo stanje u dubrovačkoj bolnici gdje imate kronični nedostatak kadra koji se krpa gostujućim liječnicima! U pojedinim specijalnostima imate jednog ili nijednog zaposlenog liječnika. Osim toga, Dom zdravlja nema ni opreme na kojoj bi navedeni liječnici radili. Zašto Ministarstvo ne stimulira mlade liječnike na rad u obiteljskoj medicini, zašto ne uloži sredstva, pa bi tada liječnici u obiteljskoj medicini mogli raditi većinu dijagnostike i tako kvalitetno rasteretiti bolnički sustav i smanjiti apsurdne liste čekanja. Međutim, za navedeno morate imati najprije dovoljno liječnika, dovoljna sredstava da odradite edukacije i kupite opremu, navedeni postupci se moraju adekvatno financijski stimulirati i morate biti rasterećeni od posla za koji niste išli 23 godine u školu - bespotrebne papirologije! Za to bi nam, kako je uobičajeno u većini ordinacija obiteljske medicine u EU, trebali administrator i dodatna medicinska sestra. Stvari su rješive, samo za isto treba imati volju! Zanimljiv je podatak da obiteljska medicina u Hrvatskoj košta svega tri posto godišnjeg zdravstvenog proračuna, što znači da su izdvajanja minimalna, a posao koji odradi je enorman. Za državu smo idealna jeftina radna snaga.
Jesu li ordinacije obiteljskih liječnika u Dubrovniku dovoljno dobro opremljene?
Postoji velika razlika između opremljenosti privatnih ordinacija obiteljske medicine i ordinacija koje su pod Domom zdravlja. Generalno gledajući, privatne ordinacije imaju više sofisticiranije terapijske i dijagnostičke opreme, jer edukaciju i nabavku opreme snosite sami ovisno o mogućnostima i osobnim afinitetima, a, nažalost, liječnici pod Domom zdravlja za isto moraju tražiti sredstva od ustanove za koju rade.
Koje su to pretrage?
Od dijagnostike se može raditi EKG, spirometrija, kontinuirano mjerenje arterijskog tlaka, ultrazvuk i brojne druge metode, a neki liječnici obiteljske medicine u Dubrovniku isto i prakticiraju. Osobno radim dosta dijagnostičko-terapijskih postupaka i velika mi je želja usavršiti još neke. Međutim, zasad mi je to financijski neisplativo s obzirom na velike troškove opreme, održavanja te minimalne cijene koje HZZO plaća za pruženu uslugu. Uloženi novac za edukaciji i pojedinu dijagnostičku opremu, s cijenama HZZO-a amortizirate tek za desetak godina, ako i tada.