- Djeca se nalaze u formativnim godinama, godinama intenzivnog procesa sazrijevanja. Nemaju skroz izgrađene mehanizme obrane i nošenja sa stresom. Nepovoljni životni događaji, produženi stres, trauma mogu stvarati predispoziciju za razvoj psihičkih bolesti u kasnijim godinama - kaže dr.med. Bernarda Hajdić, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije.
Jedinu dječju psihijatricu u Dubrovačko-neretvanskoj županiji pitali smo je li 'novo normalno' dovelo do povećanog opsega posla:
- Bilo je stresnih reakcija, ali ne u ogromnom broju. Znači li to da će možda biti kasnije, ne znam. Ali moram napomenuti i da 50 posto djece koja trebaju pomoć, nju ne dobiju. Roditelj je taj koji kontaktira stručnjaka i dovodi dijete. Često se događa da je roditelju vrlo teško priznati da dijete ima problem, možda čak i negira, vodeći se onim 'ma, proći će'. A vrijeme prolazi i to je zaista loše. Iako nekad dolazi i do spontanih 'popravaka' nekih poremećaja, na žalost se često događa da dijete koje svo vrijeme pati roditelji dovedu nakon više mjeseci – pojašnjava dr. Hajdić, v.d. voditeljica Odjela za psihijatriju Opće bolnice Dubrovnik.
Lakše je uočiti poteškoće ako dijete ima eksternalizirane probleme poput poremećaja u ponašanju vidljive okolini i školi koja će na to upozoriti.
- Međutim, kad dijete ima internalizirane probleme, pati unutar sebe i razvija anksioznost, depresivnost, to je manje primjetno i roditelj ga često ne dovede. Iako dječja psihijatrija preventivno djeluje, još se u našem društvu teško dolazi po bilo kakvu psihološku pomoć. Velika je stigmatizacija i teško se odlučuje poći stručnjaku – kaže dr. Hajdić.
Ne tražiti pomoć u doba kad istraživanja ukazuju na visoki porast anksioznosti i depresivnosti kod djece, šteti isključivo mladima kojima kasnije to može biti okidač za razvoj neke psihičke bolesti, a 'bez mentalnog zdravlja nema zdravlja'.
- Dijete ne može verbalno točno izraziti svoje osjećaje, ono više kroz neko promijenjeno ponašanje pokazuje da se u njemu nešto zbiva. Kad je narušeno funkcioniranje djeteta, kad ono ne može spavati, jesti i odbija ići u školu, družiti se s prijateljima, to su već veliki signali da treba hitno potražiti pomoć. Treba razgovarati s djetetom, probati čuti što ga muči – ističe dječja psihijatrica. U vrtićima i školama postoje stručne službe koje mogu biti prvi kontakt i dati savjet u slučaju problema. U sklopu bolnice su dvije službe, Jedinica za poremećaje razvojne dobi i Poliklinika za mentalno zdravlje djece i mladih gdje stručno osoblje može pružiti pomoć, Centar za prevenciju ovisnosti također ima psihologa, a tu je i dr.med. Hajdić, dubrovački dječji psihijatar.
Zanima nas postoji li način kako roditelj može umanjiti osjećaj bespomoćnosti i straha kod djeteta?
- Kad su smireni roditelji, smireno je i dijete, iako je trenutačno teško biti smiren. U obitelji je velika snaga i zaštita za djecu, a upravo su tu veliki potresi već dulje vrijeme. Dati djetetu sve što mu treba u emocionalnom smislu, to je snaga djeteta s kojom se može boriti s bilo kakvim izazovima kroz život. Roditelj mora osvijestiti da sve kreće od njega. O njemu ovisi kako djetetu predstavlja nešto i kako on stvari doživljava jer će ih tako i dijete doživljavati. Ako djetetu šaljemo 'dvostruke' poruke, kažemo 'sve je dobro', a ono osjeti da je roditelj izbezumljen to mu stvara konfuziju. Treba pomoći kroz iskren razgovor s djetetom i uvijek reći istinu na djeci razumljiv i prihvatljiv način – savjetuje dr. Hajdić.
Kod odraslih je prisutan cijeli spektar reakcija na aktualnu situaciju, od onih koji će za zdravstvenu ugrozu reći kako 'tu nema ničega' do onih kojima je ovo 'smak svijeta'. Dovoljno zbunjujuće za djecu?
- Vrlo je važan stav roditelja. Ako sebe uspiju stabilizirati, takvu će poruku poslati i djetetu pa će i ono stabilnije proći kroz sve ovo. Kumulativni, stalno prisutan stres može vrlo lako dovesti do iscrpljenja mehanizama, ispoljavanja simptoma i nemogućnosti nošenja s njima.
Na upit hoće li nas nakon korone zadesiti nova ugroza ona mentalnog zdravlja, naša sugovornica odgovara:
- Sigurno se očekuje da će kod izvjesnog broja ljudi doći do sloma nekih adaptibilnih ljudskih snaga i razvoja poremećaja iz anksiozno-depresivnog spektra. No, bit će i dosta onih koji će funkcionirati sa zrelijim i boljim mehanizmima. Iz ove krize možemo pokupiti nešto pozitivno, okrenuti se bližnjemu, shvatiti da ne možemo jedni bez drugih.