Dora Orešić mlada je, samosvjesna i kreativna žena koja je ono što joj je dala obitelj kroz generacije pretvorila iz hobija u posao, zapravo zanimanje i poziv. I to onaj najljepši, kreativan, u kojemu treba mašte, smisla za detalje i strpljenja, a da su ruke stalno zaposlene. Dora izrađuje nakit, radi u obiteljskoj galeriji i gift shopu dobro poznatoj Dubrovačkoj kući, a unatoč velikoj ljubavi prema novim tehnologijama, posebno video igricama, najveći dio dana provodi u stvaranju prelijepih komada.
Izrada nakita kreativan je, umjetnički ali i prilično detaljan rad/ posao /zanimanje /hobi kako god ga zoveš. Kad si počela s izradom, kako je došlo do te ideje i kako si krenula u sve?
-Oduvijek sam nešto stvarala, voljela sam crtati, modelirati, kreirati odjeću lutkama i slično, uz majčin posao odrastala sam uz umjetnike i umjetnost u svim oblicima, kasnije sam upisala umjetničku školu, i negdje sam se u to vrijeme počela najviše baviti nakitom. Ne fascinira me samo blještavost i ljepota nakita. Iako je možda nekome trivijalan, nakit je važan dio ljudske kulture, još od prapovijesti pa sve do danas. Zanimljiva mi je ta cijela antropološko-socijalna priča, kao i tehnička strana izrade nakita, volim učiti sve o raznim materijalima, tehnikama izrade i slično. Počelo je samo kao hobi, ali danas je to i više. Smiruje i opušta me, a divan je osjećaj kad nešto napravim i netko se odluči baš za to.”
Umjetnički izražaj ti nije stran uz takvu obitelj kroz koju se rad s rukama provlači generacijama. Što si od njih sve naučila?
-Moja obitelj je puna umjetnika i kreativaca. Naravno, tu je najveći utjecaj imala moja majka. Često sam kao mala provodila vrijeme u njenoj galeriji Ars longa vita brevis ispred katedrale. Gledala druge umjetnike, crtala i igrala se. Uvijek je poticala moju kreativnost i tolerirala nered koji bi pri tome napravila. Kad sam počela raditi nakit, mama je bila prva “žrtva” mog nakita i uz podršku često bi dobila i konstruktivnu kritiku. Možda je nije uvijek lijepo čuti, ali itekako je važna za napredak.”
Nisi baš namjeravala posvetiti svo vrijeme izradi nakita i nekom umjetničkom ručnom radu, umalo si postala IT-jevka i zašto nisi? Čujem da si veliki ljubitelj videoigrica kao pravi predstavnik svoje generacije
-Upravo zbog ljubavi prema video igricama i dizajnu vizualnih komunikacija mislila sam da bi IT mogao biti dobra karijera za mene. Nakon nekog vremena zaključila sam da buljenje u ekran 10 sati dnevno u nekom staklenom uredu nije za mene. Uz razne događaje u privatnom životu odlučila sam se vratiti u Dubrovnik, Imala sam priliku za nastaviti obiteljski posao i tu sam sretna. Obožavam video igre, iako moram priznati da u zadnje ne igram previše, već mi računalo služi da vrti serije dok ja radim nakit, ali sam počela više igrati društvene igre kao što je D&D.”
Kako funkcioniraš? Imaš li neke rituale, neki poseban način rada, neko vrijeme baš za izradu ili ti to dođe kako dođe?
-Nekad vjerujem da sam personifikacija kaosa, stalno imam neke nove ideje, nove eksperimente i nekad ću ostaviti sve što imam započeto samo da probam to novo. Ima dana kad ideje i inspiracije samo lete, nekad mi ne ide tako lako, ali imam neke već isprobane recepte koji obično imaju dobre rezultate. Najviše volim raditi po noći obično uz kavu i epizodu Star treka ili neke druge SF serije.
Kakvi su ti planovi - školovanje, posao, mjesto življenja, planiraš li kakve promjene?
-Zasad se nadam ostati gdje jesam što se posla tiče, uvijek volim naučiti nešto novo, razmišljam o nekim novim edukacijama. Pokušavam svake godine malo otputovati i napraviti još puno nakita i drugih ukrasno uporabnih predmeta.”
U današnje vrijeme kad su svi u nekoj uslužnoj djelatnosti, konobare, čiste apartmane, voze taksi, koliko je komplicirano ili jednostavno imati nešto svoje, izrađivati nešto svoje? Koji je tvoj stav o tome kakvo je obrazovanje danas potrebno, što nam fali, što bi nam bilo dobro imati u izboru, gdje ti se čini da ide budućnost i jesmo li mi nekako u krivom smjeru?
-Današnji život je toliko neobičan. Imam osjećaj da je nekad samo puko preživljavanje, teško je uz neki posao koji nije vezan uz turizam u gradu uopće preživjeti, zašto bi netko radio u školi ili bio liječnik kad s tom plaćom u današnjim uvjetima života ne možeš samostalno živjeti. Mislim da bi kao društvo morali više vremena posvetiti obrazovanju, ali ne samo uskoj specijalizaciji već i općoj kulturi, putovanju, dobroj knjizi ili filmu. Voljela bih da ne trčimo svi za novcima nego da imamo vremena za sebe, za svoje prijatelje i za obitelj, za neki izlazak i za naše hobije. Teško je govoriti o budućnosti i gdje ovo društvo ide, jer sam sigurna da je i svaka prijašnja generacija za onu slijedeću govorila kako je grozna i da ide u krivom smjeru, i da su ova današnja djeca sve gora i gora. Mislim da je najvažnije da budemo najbolja osoba što možemo biti.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....