Ma đe Lastovo, ma kud Lastovo, ma kako baš ono tako daleko postade prva župa mladog, 27. godišnjeg dubrovačkog svećenika don Tonćija Ante Prizmića, eto to samo dragi Bog znade. Ali što je tu je, Svevišnji je svoje prste upleo i kada je nekadašnjeg plivača, nesuđenog vaterpolistu, svirača u FA Linđo i dubrovačkog beach boya, odnosno čuvara plaže u ljetnom periodu, odveo ravno pred oltar, piše Slobodna Dalmacija.
I baš nas je to zainteresiralo, taj don Tonćijev životni put koji ga je od kava sa Straduna odveo na izolirani otok. Don Tonći i Lastovo su jedno drugome ruku pružili prije pet mjeseci. Bogu hvala, izgleda da je mladi svećenik župljane oduševio na prvu. Kako vidimo, u crkvu bi mogli polako prilaziti i oni koji su je za sada s dubokim štovanjem pratili s udaljenosti. I tako to ispadne kada na otok stupi mladosti puna ideja, poleta, volje.
- Zapravo sam došao bez očekivanja, jer život ti pokaže kako velike nade mogu polučiti i velikim razočarenjima. Kada nemaš očekivanja, sve lijepo ti dođe kao velika sreća. Na otok sam ponio sa sobom tek garderobu, knjige, laptop i veliku želju da se snađem u svojoj prvoj župi. Kada sam prethodno čuo da će mi ona biti na Lastovu, evo priznajem, nije mi bilo baš svejedno, malo me i šokiralo. Prva župa, tako daleko, niđe nikoga od subraće blizu. Niđe nikoga ne znaš… Prvi kolega mi na Korčuli, a do nje ponekad ni da oćeš ne možeš doći od nevremena. Ali kažeš, Bože u ruke i idemo. Ali prođe malo i rodi se ljubav – veli nam don Tonći.
Dakle, sa Stare na Novu don Tonći je iz 26. skočio u 27. godinu. I nikome na otoku nije rekao da mu je rođendan. Ali kada su ljudi saznali, tada su se u župni dvor sa svih strana počele donositi torte, pa se rođendan pretvorio u iznenađujuće zanimljivo iskustvo. Razmišljao je don Tonći prije dolaska hoće li ga otok učiniti osamljenim, jer oni koji škoj dobro znaju, znaju i da snaga njegove okrutnosti upravo u tome leži. Njega to nije potrefilo, brzo je postao domaći.
- Kad sam bio mlađi želio sam biti biti i vatrogasac i policajac, a onda u trećem srednje sve više sam se hvatao s mišlju kako želim postati svećenik. Borio se s tim jedno godinu dana. U to vrijeme sam radio kao beach boy, znaš ono cure, prešetavanje, plaža, sport, Linđo u kojem sam svirao, kave s prijateljima, izlasci. Nije bilo lako prelomit, ali kada mi se prijatelj redio za svećenika, shvatio sam kako je to to, ono što me istinski, iskreno vuče. I reko, idem pa šta Bog da. Prvo sam išao u Dominikance kojoj pripada moja župa u Gružu, ali ubrzo sam shvatio kako samostanski život nije za mene. Moj je odabir i poslanje život u župi, rad s ljudima. I tako je sve krenulo u tom pravcu – veli don Tonći.
Kada je prelomio odluku majka je zaplakala od radosti, a otac mu na prvu nije bio baš najsretniji. Ipak je sin jedinac, nije to lako. Sada je, kažu, najsretniji čovjek na svijetu. Čujemo od don Tonćija za riječi - kada familija dade sina za svećenika njegovo mjesto zamijeni Krist. Kaže nam da je osobno svjedok blagoslova koje mu je obitelj nakon njegova zaređenja dobila. Prva župa daleka, mala, nepoznata koju je igrom slučaja tek ovlaš upoznao prilikom jednog ranijeg posjeta, učinila ga je na tren nesigurnim. Samo na tren. Brzo je prešao na ti i s nizom novih poslova tipa peglanja, kuhanja, čišćenja, pranja. U šali veli kako je i postao one man show i prava domaćica.
- A što ćete, život te stavi pred takve izazove. Ođe se moram osloniti na samoga sebe. Dobro, dođu žene iz župe i pomognu počistiti kuću. A sve drugo radim sam. Naučio sam još u bogosloviji, i tamo smo čistili svoje prostore. Naučio sam da treba dobro pogledati i ispod stola, obaći sve kutove, prašinu skupiti i s vrha ormara. Robu perem sam, naučila me mama. Pito sam je na kojoj se temperaturi pere bijelo, šareno. Samo jednom sam plavu majcu bacio u bijelo, i sve mi zaplavilo. Ali naučio sam grešku. Kuhanje, e to je posebna priča. Tu mi je škola You tube, a učitelj Saša iz Sašine kuhinje – smije se don Tonći.
Saša je zakon, preko ekrana ekipu uči korak po korak osnove kuhanja. Don Tonću nije bilo druge nego laptop staviti u župnu kužinu i polako krenuti. Jer tu nema velikih mogućnosti, ili će se sam pobrinuti, ili će ostati gladan. Doduše, Lastovo bi njega spremno udomilo, ali znanje je znanje. Pa je prvo počeo praviti laganini jela, jaja, pa od piletine, juha, onda i složenije…
- Ma dobro mi ide, jes. Još nisam otkrio najdraže jelo, jer imamo problem, na otoku nema mesnice. Pa kad idem posjetiti subraću na Korčuli, onda tamo napravim i veliku kupovinu, kao i sve ostale domaćice s otoka. To ti je snađi se druže kako znaš. U Blatu se i šišam jer na Lastovu nema frizera. A tečaj preko You tube takve vrste ipak ne bih sebi preporučio. Saša me naučio raditi i lešo, a nisam kako vidim loš ni u kolačima. Jedino mi nije za sada uspjelo napraviti biskvit za tortu, ispade nekako tanko, spljošteno, spušteno. Ali najbitnije je da je bio jestiv i bome pravo ukusan. Što sam još napravio? Puno toga, pitu od sira, svoj domaći kruh, kiflice, meso pečeno s ranim prilozima. Ide to, ide, a vidite da me ima – smije se don Tonći, planina od čovjeka.
Nije karijerist. Ma kakvi. Veli kako sebe u budućnosti ne vidi nigdje dalje od župe i župljana. Zezamo ga, kažemo da je mlad, da bi mogao za biskupa, za papinog izaslanika, u Vatikan… Ma kakvi, neće i neće, on želi biti tu, s ljudima, slušati ih, pomoći. Zato je kaže u svećenike i krenuo, spreman da od nula do 24 sata bude dostupan onom kome treba. Posla ima puno, počeo je uređivati stare župske knjige, odlučio ih je digitalizirati. Uredio je župni dvor, kupio je gitaru, eno taman je stigla, na you tube ima škola sviranja. Šeta otokom, upoznaje se s njegovim životom, odlazi s ljudima na kave, već ih je sve upoznao, zna i njihove priče, sluša što ih muči. Udomaćio se.
- Ponekad imaš želju da se malo makneš, da popričaš sa svojim kolegom, subratom. Onda se dignem u tri ujutro i odem na brod za Velu Luku. I meni ponekad treba savjet, razgovor, a tko će me tada bolje razumjeti od kolege. Jes, fali dubrovačkih kava s prijateljima, s ljudima koje znaš cijeli život. Fali. Ali bit će i toga. Kad sam prvi puta došo na Lastovo prepo sam se, shvatio sam težinu odgovornosti. Tu si za svakog čovjeka, i onog koji ide u crkvu i onog koji ne dolazi. A ovdje ima ljudi koji nisu stekli naviku dolaska u crkvu. Ali ja sam tu, to je moje poslanje –veli.
Raduje se kao malo dijete zbog činjenice da su ga ljudi lijepo prihvatili. I dapače, što u bili sretni kako im je došao mladi čovjek. Kada je tek došao bio je najmlađi župnik u biskupiji, piše Slobodna Dalmacija.
- I preteče me kolega, izgubio sam tu titulu. Evo pet mjeseci mojih lastovskih priča prođe u tren. Privikavanje, učenje, posao, planovi, imam namjeru urediti kuću za mlade, bit će to pastoralni prostor u kojem će uvijek za njih biti mjesta. Crkveni zbor, župa. I puno toga još kada korona prođe. Uvijek i novo učenje. Zadovoljan sam, jesam od srca vam kažem – veli don Tonći.