StoryEditor
DubrovnikSlijedi li nam sedam gladnih godina?

Dominikanac, povjesničar i akademik padre Stjepan Krasić o ukrajinskoj krizi: Neće biti plina, nafte, cijene će porasti. Netko će morati polagati račune, barem svom narodu!

Piše Kristina Filičić
6. travnja 2022. - 07:30

Svećenik ste dominikanac, povjesničar i akademik. Predavali ste povijest na Papinskom sveučilištu u Rimu, autor ste brojnih knjiga i znanstvenih članaka. Kako kao izvrstan poznavatelj povijesnih (ne)prilika gledate na aktualni rat u Ukrajini? Svjedočimo nesmiljenoj agresiji i raseljavanju ukrajinskog naroda.

To je iznenadilo sve, kao i svaki drugi ratni događaj koji se obično ne najavljuje. Ljudi se uspavaju i kažu 'nemoguće da se danas nešto slično dogodi'. Uvijek treba očekivati neočekivano, razboriti ljudi i narodi tako rade. Agresija Rusije na Ukrajinu je agresija na bratski narod. To su dva bratska naroda, Rusi i Ukrajinci. Rusi se dijele na tri skupine: Velikoruse u Moskvi, Maloruse u Ukrajini i Bjeloruse. Najveća zemlja po površini na svijetu kao da malo prostora ima i otima svom narodu, ne nekome s kim su imali neprilika. I to na način koji pamet modernog i normalnog čovjeka ne može shvatiti. Da se užasan rat započne bez najave da se ruši i sravnjuje nemilo kao malo puta u povijesti. Kroz rusku povijest je Napoleon tako Rusiju tretirao, osvojio Moskvu i sve popalio. No ta okrutnost bez povoda, normalnom čovjeku je neshvatljiva.

image
Božo Radić/Cropix

Ruska pravoslavna crkva stala je na stranu agresora, podržava politiku uništavanja, kako to?

To pitanje svi ljudi postavljaju. Kako je moguće da se crkva koja propovijeda evanđelje, ljubav i pravdu može svrstati na stranu tako otvorene agresije i zla koje se događa. Sve treba promatrati u njezinoj unutrašnjosti, tekstu i kontekstu. Ruska pravoslavna crkva je jedna od 13 nacionalnih pravoslavnih crkava koja je samostalna ali državna. Ona se zove Ruska i u simbiozi je s politikom. Svi su carevi u prošlosti, a današnji carevi to isto rade, htjeli dobiti crkvu za savezništvo. Ruska pravoslavna crkva je slijepa za ono što se s druge strane događa, slijedi svoju misiju da podrži nacionalnu politiku. A kad se crkva i politika sastave, to ne može biti dobro ni za crkvu ni za politiku. Crkva je duhovna snaga, propovijeda bratstvo, ljubav i respekt za druge. 'Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe'. Ovdje je mrzi drugoga, uništi ga, gradove pretvori u prah i pepeo. Neshvatljivo.

Čini li pravoslavna crkva, kao institucija koja zagovara mir i toleranciju, dovoljno da se rat u Ukrajini zaustavi?

Mene primjer samih Ukrajinaca potiče na optimizam. U Ukrajini živi značajna manjina Rusa koji se javljaju u ukrajinsku vojsku gotovo bez iznimke. Kad bi ruski narod bio informiran što se događa, drugačije bi postupao. Apsolutno svaka crkva bi trebala informirati narod. Nema religije koja ne propovijeda da je čovjek brat i nema religije koja naučava da treba nekoga mrziti i zlo mu činiti. Rusi su kršćanski narod s dugom poviješću, mogu mnogo toga reći u najpozitivnijem smislu drugim narodima. Trpjeli su kao i mi, samo oni koji se dokopaju vlasti misle da smiju činiti sve što rade. Sumnjam da jedan dobar Rus to hoće. Vjerujem da većina naroda, ona plemenita slavenska duša koja zna što znači trpjeti ne želi drugome zlo. Rusi su učinili mnogo dobra, posebno drugim slavenskim narodima, za oslobođenje od drugih agresora. Imate niz dokumenata gdje su pape zazivale Ruse da pomognu drugim kršćanima i oni su to radili. Pomoći drugom da bude slobodan je najplemenitija stvar što se može učiniti.

image
Božo Radić/Cropix

Čini li Katolička crkva dovoljno? Vatikan ima formiran stav o agresiji, papa poziva na mir, molitvu, posvetio je Rusiju i Ukrajinu Bezgrešnom Srcu Marijinu...

Ima jedan čovjek koji misli univerzalno, kojemu su jednaki Talijani, Germani, Hrvati, Slaveni, Makedonci... koji će prvi reći 'to ne možete'. Mi smo njega i po savjesti i po vjerskoj poslušnosti dužni slušati. Od njega se očekuje samo da govori i radi na opće dobro, a ne na dobro jedne nacije ili nekoga koji želi provući vlastite interese. Papa pokušava pomoći ali mu oni kažu 'tko si ti da se miješaš' i tu ste nemoćni. Mora se govoriti ali ako vas drugi ne sluša, nemoćni ste. Barem imamo moralnu satisfakciju da smo učinili što smo mogli. Papa apelira na mir, od toga dalje ne može. On je moralna figura, nije vojnička, svoju volju ne može nametnuti. Ni Isus nikad svoju volju nije nametao silom, kao kršćani dužni smo moliti za mir. Moli i radi. Crkva i ne samo ona, država Hrvatska i naše društvo čini koliko god može. Više od 10 tisuća raseljenih Ukrajinaca prihvaćeni su kod nas kao braća i sestre.

Prije 30 godina prolazili smo što Ukrajinci prolaze sada, bude se rane koje smo potisnuli. Koliko je bitno da narodu crkva i svećenici budu oslonac i utjeha, govore 'bit će dobro'?

Vjera je korektiv ljudskoga života. Može se pogriješiti i griješi se, ali ako nema vjere i ispravnog morala, čovjek se srozava na razinu životinje. Na svećenicima je da tješe, potiču, pozivaju na odgovornost, da rane liječe. Mi drugo ne možemo. Ne možemo uzeti pušku, nego drugim sredstvima poticati utjehu. Čitam o jednoj časnoj sestri iz pravoslavnog naroda, otišla je 2014. u Ukrajinu boriti se na strani agresora. I to kao snajperist, uz najpreciznije oružje. Na snajperu ima urezanih 40 zareza. Gdje joj je savjest? Ubiti 40 ljudi koji nisu u direktnoj borbi, žena i djece koji nemaju veze s njezinim političkim idealima. To je najžalosnije što se moglo dogoditi,da se redovnica koja bi trebala razlikovati dobro i zlo, znati tko je agresor a tko žrtva, tako ponaša. Kako bi to čovjek kvalificirao nego kao kolektivnu ludost, pomračenje uma. Dotle smo došli. Da se uništi čitav jedan narod ili više naroda, vrhunac je cinizma.

image
Božo Radić/Cropix

Prijeti li nam sedam gladnih godina?

Nakon svih mjera koje je svijet poduzeo protiv agresora da ga barem na taj način zaustavi, tu cijenu svi mi moramo platiti. Ali neka nas tješi da smo učinili jednu i jedinu dobru stvar. Neće biti plina, nafte, cijene će porasti. Jest s malo manje, ali ćemo ostat živi, a tim ljudima ćemo pomoći da prežive. Njima se, kao i u nas 90-ih godina prošlog stoljeća, radi o biti ili ne biti. Nama je kršćanska i ljudska obveza pomoći ljudima koji su ugroženi kao narod, ne samo kao pojedinci. To je pravi genocid jadnog naroda. Imao sam priliku u Rimu upoznati mnoge Ukrajince. Blizu Sveučilišta gdje sam predavao imaju crkvu, grkokatolici. Znao sam za vrijeme korizme često navratiti da vidim njihove običaje. To je nešto zadivljujuće. Ukrajinci su dobri i pobožni, vidjeli su to i Talijani. Dobri, ljubazni, susretljivi, pobožni i to nije glumljena pobožnost. Zato me i s te stane pogađa spoznaja kakvo zlo proživljavaju.

Uvijek je, kroz povijest gledajući, prisutno zlo i naopako. Ljudi znaju reći 'sotona je došla po svoje'. Događa li nam se to, od početka invazije svijet živi pod prijetnjom nuklearnog oružja.

Zla je uvijek bilo jer čovjek u ime slobodne volje može napraviti zlo ili dobro, o njemu ovisi. Uvijek je tako bilo kroz povijest, samo što danas to osuđujemo. Nisu ljudi bili svjesni moralno da se zlo ne smije činiti. Ne smije ni obrana biti veća nego što je agresija, i ona ima granice. Čovjek sazrijeva u razumijevanju života, dobra i zla. Nikad osveta nije donijela dobra ni onome tko je radi ni onome protiv koga se radi. Kršćanstvo propovijeda ljubav prema bližnjemu kao prema sebi. To je ideal. Jest teško ostvarivo, ali je činjenica. Ne smiješ činiti drugome što ne bi želio da ti drugi čini. To je evanđeosko pravilo. Ako se njega držiš, nećeš pogriješiti.Tko je jednom okusio to zlo, taj rat, on će ga izbjegavati čitav život, a ne programirati ga i raditi. Mislili smo da su ovakve stvari ne događaju u 21. stoljeću, mislili smo tako i u prošlom stoljeću. To se stalno ponavlja. Povijest je učiteljica života od koje mnogi, nažalost, nisu ništa naučili. Govori se o termonuklearnoj bombi, a onaj koji govori nije svjestan da će otići i on, zamislite dokle je ta zloća došla.

image
Božo Radić/Cropix

Je li kroz povijest bilo agresija sličnih ovoj kojoj svjedočimo u Ukrajini?

Nažalost bilo ih je, čak i u samoj Rusiji. 1242. provalili su Mongoli, sjedište te države je bilo u današnjem gradu Kijevu. Učinili su pustoš i Rusija je do polovice 16. stoljeća bila pod tzv. Zlatnom hordom. Rusi su po svoj prilici od onoga što su pretrpjeli od Mongola vjerojatno postali njima slični. Najgore je kad se nekima povijest ponavlja odveć često. I hrvatski krajevi su 400, 500 godina bili pod Turcima, opustjeli su radi toga. Prije 30 godina naš Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik i cijela domovina bili su u istoj situaciji. Smatram da je dužnost svakoga da se bori protiv rata kao rješenja problema. Stari Dubrovčani su imali načelo da je bolje sto dana pregovarati nego jedan dan ratovati. Jer, opet ćete morati sjesti i razgovarati, pa bolje odmah početi nego nakon 100 dana, kad izgubite sve i vi i onaj drugi.

U velikoj većini smo katolička nacija. Kako s obzirom na nedavno proživljeni rat naći mir, mentalno 'ozdraviti' u ovakvim okolnostima?

Kad smo se mi borili za državu, svi smo očekivali ideal. Trebamo biti realisti ne samo optimisti, što se može i ne može učiniti. Očekivali smo blagostanje, a danas mnogi rade u Njemačkoj i ne pitaju kakav je posao, a ovdje su možda ostavili bolje. Fali nam nacionalna svijest. Mi smo, hvala Bogu, nakon gotovo tisuću godina stvorili ovo što danas imamo. To je veliko dobro. Naše generacije koje su mogle samo sanjati nešto slično, sigurno ne bi bile depresivne i govorile da ništa ne valja. Kako ne valja? Naš standard nije tako nizak, ali uvijek gledamo jače. Pogledajte slabije, takvih je više. Nije jedino dobro imati novca. Izvan domovine sam proveo 40 godina, meni je zadovoljstvo svaki pomak, svaki most, cesta... Najveće zadovoljstvo je kad sam u svojoj kući, sa svojim ljudima. Puno zanovijetamo. Nije mi ovo dobro ja bi ono drugo i odoh ja u Njemačku. I Nijemci bi mogli razmišljati 'bolje je u Americi ili Kanadi'. I što? Čovjek bi onda bio vječni selilac ostavljajući ono što mu stoji na raspolaganju za pristojan život. U nas ta svijest nije živa. Ovo je naše, tu gradi svoju budućnost. Što fali jednom čovjeku u Dubrovniku, je li netko gladan kruha? Ni za vrijeme rata nitko nije umro od gradi, a kamoli danas. Ne smijemo gledati ima li susjed više od mene pa biti nesretni ako ima. Imam dovoljno. Zar to nije razlog da budemo zadovoljni? Pa neka bude ne 7 gladnih godina nego 77 ali mi imamo državu, znamo što hoćemo i uvijek ćemo imati koliko nam treba. Ponosim se što je moja zemlja ovakva kakav jest. Nije savršena, a koja jest?

image
Božo Radić/Cropix

Možete li kao povjesničar na osnovu spoznaja iz prošlosti prognozirati kako će se i kad nemila situacija u Ukrajini završiti?

Rat svaki završi, a završit će onda kada jedna strana uvidi da ne može dobiti rat i da baš ona više gubi nego dobiva. I morat će polagati račune barem svome narodu jer će mu on reći 'mi smo prije mnogo bolje živjeli nego danas'. Rat kao sredstvo rješavanja problema jednom zauvijek bi trebalo staviti na stranu.

Pomoć iz Rima

 

I Hrvatskoj je prije 30 godina trebala pomoć i stizala je. Osobno ste puno pridonijeli u Domovinskom ratu.

- Kad je bijesnio rat u Hrvatskoj, mi smo prikupljali humanitarnu pomoć u Rimu. Osnovali smo Udrugu 'Comitato pro Croazia' i dobili odobrenje za karitativno djelovanje. Imao sam priliku putovati po cijeloj Italiji, skupljati pomoć za naše stradale. Nismo stali prekriženih ruku, nego radili. Kao hrvatska zajednica u Rimu smo oko dvije pol tisuće tona hrane, obuće, odjeće, lijekova je prikupljeno. Kako ljudi znaju biti ljudi. Jednom zvoni telefon i javlja mi se proizvođač lijekova u blizini Rima. Kaže mi 'znam da je kod vas situacija takva da vam treba puno lijekova, pogotovo antibiotika'. Čovjek je odvojio 100 kutija. Mislio sam na kutijice lijeka,a on je donirao punih 100 kartonskih kutija lijekova. Bilo je toliko dobrih srdaca. Naišli smo na toliku dobrotu jednog naroda koji nas je razumio. Mi tom istom dobrotom moramo vratiti drugima u istoj ili sličnoj situaciji. I Bogu hvala vraćamo, to je naša ljudska i kršćanska obaveza.

11. kolovoz 2022 22:49