Dok je Engleska igrala na Euru, ja sam u Dvoru čitao prolog iz Dunda Maroja. Odlična stvar za moj tlak!

Znate one neke trenutke u životu kad se morate uštipnuti da provjerite je li vam se nešto stvarno događa? Iz nekog neobjašnjivog razloga često se nađem u situaciji u kojoj sebi u bradu kažem “kako sam se ja ovdje našao?”

Prošlo je skoro trideset (26 godina), kako sam stigao na ove obale, a moj se dolazak slučajno poklopio s otvaranjem Ljetnih igara te 1998. godine. Većina tog vremena mi je negdje u magli, međutim, jedan trenutak ostao mi je urezan u pamćenje, a sve to zahvaljujući mojoj akrofobiji, odnosno, strahu od visine.

Matej Meštrović

Vedran Levi/

Supruga i ja pošli smo na koncert u Knežev dvor i s obzirom da je atrij bio prepun popeli smo uza skale i smjestili na jednom od kamenih zidova. Inače, dobro mi je poznato da je “gornji pjan” u Dvoru omiljeno mjesto Dubrovčana i da je mnogima sjedanje u publici nepojmljivo. Skale su zakon! Ne sjećam se tko je tad svirao, al se jako dobro sjećam da sam stalno pogledavao prema dole misleći kako ću past - moja me fobija držala u šaci. I, evo ga sad, dvadeset i šest godina kasnije slušam majku kako govori: “Pa ja ne mogu vjerovat da ćeš to radit.”

Time me podsjetila na još jedan strah iz mladih dana, a to je izražena sramežljivost. Trebalo je proći jako puno vremena, rada na sebi i mentalne snage da se suočim sa svojim strahovima i pobjedim ih. I uspio sam. Da je sve iza mene znao sam u trenutku dok sam sjedao na zidu u Dvoru, držeći skriptu iz koje sam trebao čitati Držića i to sve pred publikom, jako puno publike. A sve to uz klavirsku pratnju poznatog i genijalnog pijanista Mateja Meštrovića.

Dakle, sramežljivost i akrofobija zauvijek su nestali iz mog života. I to je to na što se u mene majka referirala s rečenicom “ne mogu vjerovati….”. Iako volim klasičnu glazbu, daleko od toga da se mogu nazvati njenim poznavateljem.

Pijanist Matej Meštrović oduševio je Engleza u Dubrovniku

Duje Klaric/Cropix

Stoga se ne sjećam da sam ikad bio impresioniram s nekim klasičnim glazbenikom ili pijanistom. Na samom početku koncerta pijanist je pozvao publiku da mu se pridruži za klavirom te odsviraju nekoliko nota. Nakon toga sjeo je i on te od početnih tonova “improvizirao” čudesan sklad prekrasne glazbe. Bez nota, probe, činilo se i bez velikog razmišljanja. Sve to ponovio je tri puta, svaki put impresivnije od prethodnog.

Bilo je to komponiranje u stvarnom vremenu, pred našim očima. Pitam se je li i fantastična glazba skladana u povodu otvaranja Pelješkoga mosta nastala istom lakoćom? “Kako to uspijevate?” upitao sam ga u garderobi nakon nastupa. “To sam naučio još u maminom trbuhu,” odgovorio je s osmijehom, “moja je majka često svirala klavir dok je bila trudna.” Pretpostavljam da se čovjek rodi s talentom ili se uči u mladoj dobi, u ovom slučaju već kao embrij. “Kad sam bio mali, meni je klavir bio poput igračke,” dodao je. Iako je moja uloga te večeri bila znatno manja i manje impresivna, vjerujem da je publici bila zanimljiva.

Imao sam čast čitati prolog iz Dunda Maroja i to na engleskom! Imao sam priliku čitati dubrovačkog Shakespearea na hrvatskom, ali nikad na engleskom, a sad se i to dogodilo, Dundo na engleskom.

Pijanist Matej Meštrović oduševio je Engleza u Dubrovniku

Duje Klaric/Cropix

Na mom materinjem jeziku imao je sasvim drugačiji ritam i ton. Usuđujem se reći da mi je bolje zvučao na engleskom (nemojte me vikat!). U svakom slučaju zvučao je kao Shakespear na engleskom. “Aaa, sad razumijem zašto je nos tako ispoliran”, rekao je jedan stranac nakon koncerta.

Pritom je mislio na Držićev kip i na tekst “Ja, Dugi nos, Negromant od velicijeh Indija nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište…”, zbog kojeg je vjerojatno mislio da Držićev nos ima neko posebno značenje. Znamo da nema, ali isto tako znamo da su mnoge legende nastale od kundurovanja i nesporazuma.

Svakim prenošenjem netko bi nadodao nešto svoje i priča bi dobila neki svoj novi život. Prekrasna večer u Dvoru došla je do svoga kraja, pijanist Meštrović naklonio se oduševljenoj publici (više nego zasluženo), podijeljeno je cvijeće.

E, sad, zaboravio sam spomenuti važan detalj: koncert u Dvoru događao se u isto vrijeme kad i utakmica Engleske i Slovačke na Euru. Naravno da nisam gledao što je zapravo dobro zbog mog tlaka. Svejedno sam bio vrlo dobro informiran o tijeku igre zahvaljujući mnogobrojnim prijateljima. Na samom kraju, gore u Dvoru, na zidu, opalio sam selfie u znak pobjede nad svojim strahovima. Bila je to krasna večer.