’Nomadima (grčki nomás, mjesto ispaše) se nazivaju ljudi i društva koji zbog kulturoloških, gospodarskih ili svjetonazorskih razloga nisu prihvatili sjedilački način života’. Definicija je nomada koja ‘iskoči’ čim u tražilicu sveznajućeg Googlea ukucate riječ ‘nomadi’.
Kao što su davno prije nomadi selili za stokom tražeći joj ispašu, tako danas suvremeni, digitalni nomadi sele, ali ne zbog pukog preživljavanja, već zbog vlastitog komfora. Oni kojima je posao na internetu nisu vezani za svoj dom ili ured u tvrtki za koju rade i mogu sebi priuštiti da radno vrijeme provedu bilo gdje na svijetu. Jedini uvjet je brzi internet.
Hrvatska je digitalne nomade otkrila tijekom prve dvije godine pandemije COVID-a. Prije svih one iz SAD-a, Australije i nekih europskih zemalja u kojima su zbog korone nametnuta stroga ograničenja kretanja i ‘lockdowni’. Hrvatska je imala opuštenija pravila, pa su svi oni koji su posao mogli ponijeti sa sobom, potražili slobodnija okruženja. U vrijeme kad je korona najviše gospodarske štete radila turizmu, Dubrovčani su iskoristili priliku i krenuli u akciju.
Sve je to lijepo bilo na početku, ali, kako to u nas obično biva, definicija nomada izgubila se u filozofiranju da od nečeg jednostavnog napravimo komplicirani i skupi projekt. Digitalnim nomadima trebalo je samo osigurati brzi internet i ponuditi im neke pogodnosti i popuste kako bi ih se privuklo da rade iz grada. Ali ne iz ureda u Lazaretima, iz neke ‘kuće za digitalne nomade’ već iz Dubrovnika. Njima nigdje na svijetu ne treba ured. Stoga je cijela akcija u kojoj je i ponuda zajedničkog ureda u Lazaretima i to od idućeg proljeća, kako bi naši susjedi rekli, ‘promašila ceo fudbal’. Digitalnim nomadima nuditi ured isto je kao Eskimima nuditi frižider.
Ne samo da ljude koji su pobjegli iz ureda i rade iz kreveta, kade, bazena, izletničkog broda ili plaže želimo strpati u ured, nego im još određujemo i radno vrijeme! Od osam ujutro do četiri popodne! Zaboravili smo se zapitati koliko je tada sati u Americi ili Australiji? I to im još pokušavamo naplatiti. Istina, simboličnih 25 kuna dnevno, ali ta 3 eura vrijeđa zdrav mozak. Ekipa, dok brzina interneta u apartmanu u centru grada pada na 4 ili čak 2 Mbps čim se iz autobusa na Pilama iskrca 50 turista zaboravite priču o Dubrovniku kao Eldoradu za digitalne nomade.
Zanimat će vas i ovo: