Fascinacija dinosaurima i avanture Indiane Jonesa spojili su Darka Miloševića i ljubav prema starini i prošlosti. Kroz osnovnu i srednju školu približio se povijesti. Upisao je pravo u Zagrebu i arheologiju u Zadru, a zbog stipendije i osiguranog smještaja odlučio se za ovaj drugi studij. Danas je arheolog i kustos Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja gdje radi od 2009.
Identifikacija novčića
Od kolege koji je pošao u mirovinu ‘naslijedio’ je brigu o numizmatičkoj zbirci koja vremenski prati razdoblje od početaka kovanja novca do bizantskog, dubrovačkog novca, a brine i o prapovijesnoj zbirci.
- Prvenstveno smo okrenuti proučavanju građe, dosta se koristimo stručnom literaturom, internetskim izvorima, knjižnicama i znanstvenim knjižnicama, surađujemo s kolegama iz drugih institucija jer se građa iz istraživanja ili donacija mora interpretirati, smjestiti u prostor i vrijeme da bi se u posljednjoj fazi predstavila javnosti, objašnjava Milošević i ističe terenska istraživanja poput aktualnog istraživanja ilirskih gradina na Pelješcu.
- Trenutno identificiram novac iz rimskog doba te stari dubrovački novac - denarić. Po rimskom carskom denaru dosta država i danas ima dinare u optjecaju. Po stilistici se vidi da su Rimljani novac koristili kao propagandno sredstvo širenja vijesti po Carstvu: vojne pobjede, vijesti o smrti ili rođenju u carskoj obitelji, sve se stavljalo na novac. Obično novac nosi lice cara na vlasti, ali zna biti i carica. Ako je novčić toliko izlizan da se ne može pročitati, po licu ili frizuri se utvrdi tko je na njemu. Tako je bilo u početku Carstva, ali u 4. i 5. stoljeću kad se Carstvo financijski iscrpilo, opala je umjetnička produkcija pa imamo generalizaciju portreta. Ne može se znati tko je koji vladar pa se vodimo natpisima, priča stručnjak.
Nakon identifikacije, Milošević novčiće važe kao što su se vagali u starom Rimu jer na novčićima vrijednost nije iskazana brojkom. U poseban program upisuje se naziv i opis novca, ime autora ako je poznato, iz kojeg je razdoblja, od kojeg materijala i tehnike izrade, promjer i težina, gdje je pronađen te procjenu vrijednosti.
- Artefakt se slika, obradi i ubaci u softver i potom je evidentiran i digitaliziran, priča Milošević kojemu treba 15 minuta da obradi jedan novčić. Ako stvari nisu jasne, potraga za detaljima na novčiću znala je potrajati i desetak dana.
I stari Rimljani doživljavali su inflacije.
- Njihova ekonomija se bazirala na vrijednostima metala. Car bi proizvodio novac iz čistog srebra i s jednim srebrnjakom se moglo živjeti dobrih tjedan dana. Za novac je trebao stalan dotok materijala – iz rudnika ili pljačkom osvojenih područja. U 1., 2. i 3. stoljeću je bilo u redu, ali su se kasnije iscrpili rudnici i vojna snaga pa bi se događala inflacija. Car bi tiskao novac, ali bi se sa smanjenim udjelom srebra smanjivala njegova vrijednost. Ako ste s jednim denarom mogli kupiti tovara u 1. stoljeću, u 3. stoljeću ste trebali tri. Carevi su pokušavali obuzdati inflaciju donoseći edikte. Primjerice, car Dioklecijan koji je porijeklom bio s naših prostora, ediktom je pokušao fiksirati cijene u inflaciji, naredio je obrtnicima da robe prodaju po fiksnoj cijeni, no oni su radili s gubitkom i zatvarali obrte. Zbog toga je car drugim ediktom ljudima zabranio da mijenjaju zanimanje. Kao odgovor na to mnogi su se odmetnuli od vlasti i postajali razbojnici. Dakle, ni u doba kad je car imao apsolutnu moć inflacija se nije mogla obuzdati jer je na tržište teško utjecati, napominje sugovornik.
Radeći s novcem, arheolog razmišlja o ljudima koji su ga koristili.
- Tim ljudima na neki način ‘vraćam’ dug, ponovno oživljavam što su ostavili, zamišljam kako su živjeli, radili i kako su se mučili. Često se nađu ostavljena blaga jer bi ljudi i tada kod krize ili prijetnji poput barbarskih invazija zakopavali blaga u zid ili ispod podova kuća. A kad bi se zbog inflacije u optjecaj pustio novi novac s umanjenom vrijednošću, ljudi bi spremali stari za slučaj potrebe. No, carska je kasa tražila povrat starih kovanica koje bi otopili za proizvodnju novog novca smanjene vrijednosti, to je vazda bila ‘igra mačke i miša’, slikovito će Milošević.
Najnoviji novac koji bi se kovao dolazio je u sve krajeve Rimskog Carstva zbog razvijenog sustava cesta.
- Postojala je glavna kovnica u Rimu, ali kako se Carstvo širilo, nastajali su problemi jer je trebalo plaćati vojnike u novoosnovanim provincijama. Izmjenama tadašnjih zakona dozvoljeno je otvaranje kovnica izvan Rima i to na strateškim mjestima, kraj granica, tako da se kontinuirano mogao izbacivati novac i plaćati vojnike kako ne bi došlo do pobuna. Dakle, novac je najprije stizao do vojske, a onda kapilarno u svako selo, čak i izvan granica Carstva. Barbari bi prodavali prirodne resurse u zamjenu za zlatnike, srebrnjake... Tako je rimski novac nađen izvan granica Carstva, ima primjera rimskog novca pronađenog u jednom grobu čak u Japanu, priča Milošević.
Otkrio je arheolog i kustos dva lokaliteta u Gradu gdje je pronađena veća količina novca.
- Kad su se nakon potresa 1979. istraživale katakombe ispod Katedrale tijekom 80-ih godina pronađeno je na stotine novčića i baš pripremamo izložbu o tome. Taj novac pokazuje da je Dubrovnik nastao daleko prije 7. stoljeća što je ionako više puta demantirano. Pronađen je tako novac ilirskih vladara iz 3. stoljeća prije Krista, dakle, tu su živjeli Iliri, a izložbom ćemo podsjetiti na starost Grada. Istovremeno, arheolozi su na dnu jedne od žitnica Na Andriji tijekom 1990-tih našli oko tisuću komada srebrenog dubrovačkog novca, takozvanih denarića. Žitnice Na Andriji starije su od Rupa, a bile su ispunjene ruševinama od potresa, materijal od potresa završio je tamo, vjerojatno je tada tako bilo naređeno kako bi se uštedjelo na prostoru. Taj novac je u muzeju i sad ga obrađujemo, u tijeku je proces čišćenja, a onda slijedi interpretacija te prezentacija. Novac u žitnici je vjerojatno netko sakrio prije potresa u jednoj od tih rupa, došao je potres i to se sve zatrpalo, a vlasnik se nije uspio vratio po novac. To su mali, tanki srebrni novci, teški pola grama, na jednoj strani je Isus, a na drugoj lik svetog Vlaha koji stoji i drži Grad, a vidi se i godina kovanja, u ovom slučaju – 1653. Bio je to sitni novac za svakodnevnu upotrebu, inače, Dubrovčani su imali bradane, talire, velike, teške srebrne novce, ali trebalo je imati sitni novac, od jednog tog denarića mogli ste kupiti kruh i čašu vina, otkriva Milošević.
’Jelovnik’ iz prapovijesti
Kao što Hrvati stoje pred promjenom valute tako su se i u prošlosti mijenjali vrijednost i imena novca. Denar je tako postao centenional, ali ekonomija bi ostala ista. Neki primjerci novca toliko su sitni i lagani da ih je lako izgubiti pa su Milošević i kolege kovanice nalazili ispod pločnika ili u starim kanalizacijskim sustavima. Kad istražuje prapovijest, često ima posla s koštanim artefaktima i keramičkim posudama koje traže posebnu pažnju.
- Ako je neka posuda zagorjela i sadržaj se sačuvao karboniziran, može se doznati što se kuhalo. Recimo, istražiti kad su ljudi počeli obrađivati mlijeko. Genetska istraživanja bave se pojavom gena za laktoznu intoleranciju. Međutim, arheologija kaže kako 7 ili 8 tisuća godina prije Krista nema ostataka mliječnih proteina koji se javljaju 4 ili 5 tisuća godine prije Krista. Otkrivali smo koštice od maslina ili grožđa, po tome se vidi da nismo prvi, ali i da se od davnina u nas uzgaja i maslina i loza. Zanimljivo je istražiti tko je biljke ovdje donio, jedemo li ili pijemo originalne sorte iz toga doba, nabraja Milošević.
Kao sindikalni povjerenik Sindikata djelatnika u kulturi, podružnice Dubrovačkih muzeja, upozorava da se djelatnicima u kulturi slabo vrednuje rad.
- Naši zaposlenici, kao i ostali djelatnici u kulturi, stvaraju kulturnu podlogu na osnovu koje gosti dolaze u Grad i donose novac, zahvaljujući kulturi i baštini stojimo tako dobro. Nisu tu samo kustosi, koji su, treba naglasiti, iako najplaćenije zanimanje u muzeju, ipak dosta ispod državne prosječne plaće, nego i čuvarice i čuvari, djelatnici na porti i njima su plaće na granici s minimalcima. Radimo na promjenama, no ide jako sporo zbog prirode posla, ali trudimo se, priznaje Milošević otkrivajući što voli u poslu:
- Svakom artefaktu koji nađete i obrađujete ponovno vratite život, date mu ‘drugu šansu’, naše ljude educiramo da je prostor gdje žive mnogo više od ‘restorana i suvenirnica’, govori Milošević koji se u slobodno vrijeme posveti obiteljskim obavezama.
Za razliku od Indiane Jonesa ne nailazi na izgubljene civilizacije ili na klopke, ali je Darko Milošević u neprestanoj avanturi s prošlosti.