Današnji pomorci više su doma, ali nemaju vremena za viđet svijeta

Gotovo četiri desetljeća života ostavio je na moru. Za njega će reći kako je 'čovjek velikog srca, omiljen među mornarima'. Dubrovački kapetan Ivo Korunić, iako 32 godine u mirovini, sjeća se gotovo savršeno svog 'morskog' života. Prvi vijađ bio je, ni manje ni više, nego prije 70 godina.
- Tad se nisi mogo odma' ukrcat na brod, nego se moralo čekat' ukrcaj, pa sam neko vrijeme proveo na jednoj dubrovačkoj trabakuli. Počeo sam navegat' 1950., ukrc'o sam se na Jugoliniju kao kadet na brod 'Skopje'. To je onda bio novi brod. Tako je počelo. Na Jugoliniji sam završio kadeturu i onda finuo na putnički brod, pruga Rijeka – Dubrovnik. Iza toga mi je trebala duga plovidba za polagat' ispit i poš'o sam na tanker. Onda je došla Atlantska, bio sam na njoj, a tu i završio navegavanje – prisjeća se gospar Ivo.
Bio je na tankerima, putničkim, teretnim brodovima. Danas je, kaže, sve specijalizirano.
- Evo, u mene mali je na 'kemikalcu'. Mora bit na temu brodu i svako nekoliko ić' na tečajeve. A mi smo išli prije svuđe, kako si se đe ukrc'o. Mog'o sam i na putnički i na teretni – kaže kapetan i navodi zanimljiv primjer:
- U Gružu bi krcali šest hiljada tona boksita za 25 dana. Radilo se od 8 do 17 i kroz to vrijeme mog'o si poslat posadu doma po sedam dana jer to su sve bili naši ljudi, otočani. A nakon 10, 15 godina skroz drugačije. U Pločama smo boksit, i to 60 hiljada tona, krcali u dan i noć. Onda je trebalo cijeli brod i posadu pripremit, to je bila velika gungula.
Tada se, tvrdi, navegavalo najmanje godinu dana u komadu.
- Đegoć i godinu i po. Onda bi doš'o doma mjesec dana i opet na more po godinu i po'. Ali supruge su mogle doć' na brod jer smo stali dosta dugo u portima. U Rijeku ili negdje u Italiju, to je bio njima k'o izlet. A sad tri mjeseca na brodu, tri doma. Iako, danas s broda u ta tri mjeseca ne izlazu– kaže ovaj blizu 90-godišnjak.

Cijelu priču s dubrovačkim kapetanom Ivom Korunićem pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika.