Bach je vrhunac svemira
- Kad idem na posao, dignem se oko 8, uputim se prije 9 kako bih stigao iz Konavala na probu, završim s Orkestrom i obično pođem doma. Završavam negdje oko 13, 13.30 sati. Nama probe traju po tri, tri i pol sata, to bi se moglo usporediti s nekim sportskim treningom, a ne klasičnim radnim danom od osam sati. Nakon posla od 16, 17 sati do ponoća pišem aranžmane, priča Damir.
Nedavno je Maškarani koncert za zaljubljene u organizaciji DSO-a napunio Kazalište Marina Držića, a upravo je Damir napisao sve aranžmane za taj projekt.
- Sve mi je veće zadovoljstvo u zadnje vrijeme svirati u Orkestru. Došlo je dosta mladih i odličnih muzičara, neopterećenih vlastitom veličinom tako da se stvorila pozitivan vibra, fuzija tako da Orkestar svira jako dobro, napredujemo! Stvaramo neke nove projekte i ideje koje nismo mogli ni sanjati prije desetak godina. Nije to samo da se odsvira ili malo zabavi ljude, publika to negdje intuitivno osjeti, kad se predano svira. Nije nikakvo hvaljenje da je to najkvalitetniji i najdragocjeniji muzički ansambl u gradu, to je činjenica, realnost i lijepa je stvar što se možemo povezati s drugima ansamblima - od klapa do zborova pa i bendova. Trebamo to što češće činiti jer to nam svima otvara nove dimenzije, uvjeren je trubač.
Punih 18 godina vodio je Limenu glazbu Komolac, 10 godina Limenu glazbu Zaton, više od 20 godina bio je član Gradske glazbe Dubrovnik, ali u zadnje vrijeme nema vremena za to. Pođe im 'dati ruke' odnosno 'zvuka trube' na važnijim nastupima. Član je i Hrvatsko-ruskog društva „Umjetnost bez granica“ u koje se učlanio zahvaljujući Elviri Kesoviji i Heleni Tomašković. U posljednje vrijeme ne stigne svirati, ali im napiše poneki aranžman. Svirao je u Klubu za mlade Orlando gdje se dotaknuo funka, jazza, rocka, hip-hopa…
- To mijenjanje različitih vrsta muzike čovjeku otvori širu sliku, opusti ga. Ti neki drugi stilovi otvaraju nove perspektive, oslobode te kao čovjeka i tad tek prosviraš, dopustiš svom biću da svira, a dotad si kroz školovanje samo vježbao 'zanat'. Svašta sam slušao kroz život, ali dandanas mi je Johann Sebastian Bach vrh svemira, bar onoga koji na ovoj planeti poznamo! (smijeh), uspoređuje Butigan.
Od srednje je škole njegova strast bila kompozicija, orkestracija i aranžmani, a danas ta strast dominira.
- Puno mi je to draže i izazovnije, čini mi se kompleksnije, a kompleksnost bavljenja time je izazov koji traži vječno učenje. Pored tehničkog aspekta, najvažniji je taj unutarnji impuls, da čovjek ima inspiraciju kako će nešto ili napisati ili uobličiti. Ako se osjeti dodir ljudske duše, onda muzika ima nešto. Bez toga je sve besmisleno! Uvijek sam znatiželjan kako će to nešto što sam napisao zazvučati kad se zasvira uživo, to mi je nekako uzbudljivo. Inače, nije svaki koncert perfektan, ali na ponekom se koncertu dogodi fuzija između muzičara, dirigenata i solista i tad vrijeme stane. I kad završi takav jedan koncert, u srcu osjećaš toplinu. To su momenti kad shvatiš da su sav uloženi rad i trud vrijedili. Radost stvaranja je nešto što bi svaki čovjek trebao osjetiti. Kad bismo to osjetili, onda bismo imali životnu smjernicu i znali bi što je zaista važno u životu!
Sviranje na sprovodima
No, Damir od srednje škole svira na sprovodima te pokojnicima ispunjava posljednju želju.
- Netko želi da mu na sprovodu trubač odsvira „Il silenzio“ Nina Rossa ili neku prigodnu skladbu, može biti 'Fala', neka crkvena… Ljudi požele trubu da im malo učini svečaniji taj posljednji ispraćaj. Kad je riječ o nekomu koga znam i ako je mlađa osoba, onda mi teško padne, bilo je situacija gdje zaista jako teško bilo svirati. Ponekad ne poznam pokojnika ni ožalošćene pa mi je lakše… Bude nekad izazovno radi vremenskih uvjeta, neki put stojiš na suncu, osuše se usta pa jedva pušeš, mantra ti se, a neki put ti je zima pa se 'zalediš', a bude hladna i truba. Vremenski uvjeti znaju biti vrlo nepovoljni. Neki put na sprovodima ne sviram po pola godine, a neki put u mjesec dana sviram četiri do pet puta! Nažalost, u zadnje vrijeme ima jako puno braniteljskih sprovoda i onda me zovu na sprovod uz vojne počasti, pa se tu odsvira „Mirozov“, dodaje Damir.
Osim „Tišine“ i „Mirozova“ koji je sastavni dio protokola na polaganjima vijenaca, najčešće na funeralima svira „Milost“, „Fala“, „Zdravo djevo“, čak je par puta svirao i „Ave Mariju“. Sjeća se kako je jednom svirao i „Adagio“ od Tomasa Albinonija jednoj dragoj prijateljici. Najdalje gdje je išao svirati bilo je na Pelješac, a napominje kako, ovisno od kraja do kraja, od sela do sela, postoje različiti mali i zanimljivi običaji kojima se prilagođava. Ističe kako mu je jedan prijatelj u šali rekao: „Kad ti Damir dođe, to ti je zadnje!“
Prije dvije godine ponovno se okupio bend „Otpisani klan“ kojemu se lani pridružio i Damir. Oduševljen je uigranošću, zvukom i sazrijevanjem benda i njegovih članova: Alana Polzera, Šimuna Končića, Lucije Pećar, Ante Džamarije, Adema Gušića, Gorana Jovovića i Slobodana Ljepave. Krenuli su u snimanje materijala te uskoro očekuju izlazak CD-a i gramofonske ploče. Jasno savjetuje da u svim ansamblima „svak svakoga treba slušati, nitko nije zvijezda u bendu i onda će stvar funkcionirati!“ U slobodno vrijeme ga najviše privlače motori i druženje s ljudima, a kao član Moto kluba „Dvije rote“ toga ima napretek. Jedna su velika obitelj, a odazovu se i na humanitarne akcije.
- Nije to samo bijela crta i vožnja od točke „A“ do točke „B“, to je zajednička avantura! A vožnja bude kao meditacija.
