Britanci i Hrvati sličniji su nego što mislimo: I jedne I druge muči birokracija, a jedan dan u tjednu im je posebno omražen

Postoji možda samo nekoliko stvari strašnijih od predavaonice pune (neispavanih) studenata u 8:30 ujutro, a jedna od njih mogla bi biti bijeg od krda gladnih vukova – iako bi i vukovi vjerojatno izgledali posvećeniji svom zadatku. Naći se pred toliko pametnih mladih ljudi, u vrijeme kad se vjerojatno još nisu ni razbudili i popili kafu, stati pred generaciju “instantnih rješenja”, nije bilo lako. Naime, prošlog sam se tjedna našao upravo u toj situaciji. 

Papirologija muči obje nacije

/Shutterstock

Držao sam uvodni govor na panel diskusiji (možda bolje rečeno Danu karijera), u namjeri da eventualno probudimo interes studenta za njihove buduće karijere. Tema? “Kros-kulturalne komunikacije u međunarodnim organizacijama”, odnosno povezanost poslovnog komuniciranja i pregovaranja te utjecaj kulture na poslovnu komunikaciju i pregovaranje. Moram priznati prikladna tema za nekog tko je više vremena proveo u “navegavanju” između hrvatsko-britanskih različitosti nego što je dob studenata koji sjede pred njim. Jesam li se osjećao staro? Ma ke! Osjećao sam se – iskusno! Julije Cezar pametno je rekao “Iskustvo je najbolji učitelj!” 

Pa i onda ako pred vama sjede pospani studenti. Dakle, što reći i napraviti, kako privući pažnju generacije odrasle na TikToku i tostu s avokadom? Trebam li biti ozbiljan i mudar ili biti ono što je bliže mom karakteru i narodnosti, sarkastičan? Očekivano, odabrao sam ovo drugo. Kad pogledate, nitko ne pamti ziheraše. “Svoju sam kolumnu počeo pisati prije 15 godina želeći dočarati kulturološke razlike između Londona i Dubrovnika te Velike Britanije i Hrvatske”, započeo sam svoj govor, svjestan da sam se ja s međukulturalnom komunikacijom počeo baviti dok su ovi mladi ljudi tek počinjali učiti abecedu. “U 90% slučajeva smo isti, a o tih 10% razlike pisao sam i pišem u svojim kolumnama.” I to je cijela istina. “Britanci i Hrvati sličniji su nego što mislimo. 

A razlike, ah, to su zapravo smiješne stvari. Recimo, Britanci su opsjednuti čekanjem u redovima, dok Hrvati gužvu doživljavaju kako svojevrsno natjecanje (dovoljno se sjetiti vremena prije redomata i čuvenog pitanja “tko je zadnji?”). Zatim točnost, odnosno nedostatak istog. Pet minuta kašnjenja kod Britanaca izaziva neprekinuti niz isprika i objašnjenja. 

U Hrvatskoj je kašnjenje od pet minuta normalno, tendencija je više prema 10 do15 minuta (pa nije li tu izreka “akademska četvrt/kvarat) koja je zapravo i vezana za dolazak studenata na nastavu, ali se nekako udomaćila u svim segmentima života. Idemo dalje, birokracija; Britanci bi također mogli imati primjedbe na taj dio, ali brate, u Hrvatskoj je birokracija dovedena do umjetničkog savršenstva. Detalji i zakučastost mogli bi se usporediti s najkompliciranijim mustrama konavoskoga veza. 

Tu bi i Kafka bio impresioniran! Ali, umjesto da se zadržavamo na ovih sitnih 10 posto razlika, slavimo ovih 90% sličnosti. U današnjem svijetu fokus je na isticanju različitosti do granice natjecanja. Kao da je ljudima lakše misliti o stvarima koje nas razdvajaju i prihvatiti narativ “mi protiv njih”. 

Panorama s London Eye

Henry Nicholls/Afp

U stvarnom životu, bez obzira dolazite li iz kišnog Londona ili iz suncem okupanog Dubrovnika, ljudi su samo ljudi. Svi se jednako žalimo na vrijeme, borimo s birokracijom i slažemo se u tome da je ponedjeljak najomraženiji dan u tjednu.” Studenti su lagano klimali glavom, činilo mi se da sam im uspio pridobiti pažnju. Ohrabren situacijom, nastavio sam: “Stvar je u tome da ne treba samo preživjeti kulturne razlike, treba ih i prihvatiti. Ako radite u stranoj zemlji, ako putujete, prihvatite izazove koji su pred vama, ako treba čekajte u redu 2 sata, naučite se prilagoditi novoj situaciji. Dakle, koje je rješenje?” zavjerenički sam se nagnuo prema njima kao da im želim otkriti veliku tajnu. 

“Gledajte, razlika u kulturi nalik je nekom odnosu. Ako cijelo vrijeme provedete fokusirani na ono što vas iritira, nikad nećete dobiti širu sliku. Promaknut će vam oni lijepi trenuci zbližavanja i dijeljenja iskustva. A to je jedino važno.” Nekoliko se studenata čak nasmiješilo – shvatio sam to kao malu pobjedu. 

Naravno, ako su moje riječi uspjele probiti kroz omaglicu ranoga jutra bez kafe. Međutim, ako je samo jedan student izašao s predavanja razmišljajući “možda bih se trebao fokusirati na ono što nas spaja, a ne ono što nas razdvaja,” onda sam dobro obavio svoj posao. Ako nisam u tome uspio, barem sam im priuštio zagrijavanje prije kafe!