Problemi u odnosima
U Obiteljsko savjetovalište Dubrovačke biskupije svakodnevno dolaze ljudi s raznim problemima, bilo obiteljskim ili problemima sa samima sobom.- Ima primjerice ljudi koji pate od paničnih napada, pa dođu po pomoć – kazuje voditeljica Obiteljskog savjetovališta. - Puno je bračnih parova u procesu razvoda koje ponekad uputi Centar za socijalnu skrb. Tko god dođe k nama, dođe dobrovoljno, nitko ga na to ne može prisiliti. To mi je i najvažnije u mom poslu, jer ljudi koji dođu, žele pomoć, žele nešto mijenjati i čuti mišljenje nekoga tko je neutralan, tko nije sestra, mama ili prijateljica. Da netko objektivan potakne na drukčije promišljanje, sagleda situaciju s druge pozicije – kaže Silvia Sokal Gojavić, inače klinički psiholog po struci.
Ono o čemu najčešće sluša, problemi su u različitim obiteljskim odnosima, bračnim i partnerskim.
- Kad kažem 'partnerski', tu mislim na one koji 'hodaju', brakove i istospolne veze. Ima i djece za koju zovu iz škole da ih primimo, ali tu prvo treba doći roditelj. Obično se ispostavi da je cijela obitelj u krizi – govori Silvia Sokal Gojavić. – Ima i roditelja koji nisu znali biti roditelji, koji od drugih očekuju da 'poprave' njihovo dijete. Roditelje nitko ne priprema na tu njihovu važnu i odgovornu ulogu, a posebice u današnje doba kada se svakodnevno susreću s velikim izazovima.
Ovisnost o mobitelu
- Primjerice, branimo djeci mobitele, a mi smo prvi koji nemamo granica u 'buljenju' u mobitel. Osobno sam do izolacije u koroni mojoj starijoj djeci oduzela mobitele – kaže ova majka četvoro djece. – Onda je došla izolacija u kojoj sam im doslovno u ruke gurala mobitel jer su morali biti na mreži. Tako je bilo i prvi dan škole u rujnu, jer unatoč tome što imaju redovnu nastavu, domaći rad znaju dobiti i online iz nekih predmeta, tako da moraju pratiti ekrane svakodnevno.
- Mnogi se roditelji jako trude odvojiti djecu od ekrana i vratiti ih prirodi, parkovima i igralištima, ali nas situacija prisiljava da ih guramo pred ekrane. Ovdje sam se susrela i s djecom koja imaju problem ovisnosti o mobitelima i igricama. U koliziji smo sa zdravim razumom i teško je tu naći odgovor – zdvoji i Sokal Gojavić.
- Prvo nama samima trebaju granice, ako već djeci 'tupimo' da se ostave mobitela. To je slično onom kad djetetu kažete 'nikad nemoj pušiti' dok ispuhujete dim cigarete – ističe.
Ne popuštajte djeci
Kao najveći problem današnjih roditelja ističe nedosljednost. Najčešća reakcija je popustljivost.- Ako su roditelji nešto zabranili, nema popuštanja. Najlakše je biti popustljiv, 'ajde, dobro, evo ti, samo da te ne slušam', to je najlakše reći. Biti dosljedan zahtijeva našu disciplinu i samokontrolu. Djeca uče iz primjera, a manje iz onoga što stalno ponavljamo jer ni sami nismo vjerodostojni ako nismo primjer u životu - sažima ukratko.
Čest je i slučaj da otac nešto zabrani, a majka dozvoli, što je isto jedan od 'recepata' za propast odgoja.
- Poanta je roditeljstva da roditelji budu usuglašeni i da jednako nastupaju, pa čak i ako se ne slažu s odlukom drugog roditelja. U tom momentu se trebaju složiti i poslije o tome raspraviti, pa ako treba, i izmijeniti odluku. Sve ovisi i o dobi djeteta, mlađem će se nešto decidirano zabraniti, a sa starijim pregovarati i dogovarati. Jako je važno da su oba roditelja usklađena, jer inače dijete koristi situaciju kada se roditelji ne slažu. To je i jedan od najvećih problema razvedenih roditelja, gdje je mama obično 'vještica' koja 'tlači s učenjem', a tata ni ne pogleda domaći, s tatom je opušteno i zabavno, ništa se ne mora i zato je 'super, pa bi oni u konačnici živjeli s tatom. Na žalost, to se događa ondje gdje roditelji nemaju ni minimum civilizirane komunikacije, a popustljivi i 'super' roditelj zapravo uništava svoje dijete.
Samo sebe možemo mijenjati
Dok je trajao lockdown, u Obiteljskom savjetovalištu imali su dežurstva na telefonu gdje se izmjenjivalo 7 kolegica volonterki, koje i dalje doprinose radu Obiteljskog savjetovališta Dubrovačke biskupije. O programima, radionicama i grupama podrške najbolje je pratiti FB stranicu Obiteljskog savjetovališta.
U Savjetovalište inače mogu nazvati ili doći sve generacije, od djece do starijih.
- Ljudi se dođu savjetovati, pitaju kako s djecom, što im reći, kako reagirati u konkretnim životnim situacijama... Kad jednom dođu, često se i vraćaju. Ima nekih koji dođu svaka dva-tri mjeseca, točno im treba da 'izventiliraju'. Uvijek su to neke obiteljske priče s kojima se ne znaju nositi.
- Najviše volim kad imam obje strane tu kad imaju problem u odnosu. Zanimljivo je da su to najčešće dvije potpuno odvojene priče, potpuno kontra. Svatko vidi sa svoga stajališta i puno lakše uočava problem u onome drugome, dok teško vidi svoj doprinos. Ako imaju konfliktnu vezu ili brak, uvijek je kriv onaj drugi. Jako malo vide sebe, puno bolje vide onog drugog, a zapravo je jako važno vidjeti samoga sebe i svoje greške. Ljudi su jako teški za promjenu i svi bi mijenjali drugog.
'Ma proći će'... Neće
- Često ulaze u brak misleći 'ja ću njega promijeniti i prilagoditi sebi', što nema šanse. Uvijek im prvo kažem da ne mogu mijenjati drugoga nego samo sebe i svoj doživljaj situacije. Treba naučiti prilagoditi svoj osjećaj i reakciju. Samo sebe čovjek može izmodificirati. Svi smo različiti i različito doživljavamo situacije, pa u tom smislu moramo poštivati i druge. Danas svatko želi biti u pravu! I zato moramo puno komunicirati. Ako prestanemo komunicirati, onda je gotovo.- Na žalost, ljudi često dođu tražiti pomoć kad je situacija već jako zatrovana, pa se tu više ne može puno napraviti. Čak budu toga i svjesni. Ja im rečem 'da ste Bog do prije došli'. Ljudi misle 'ma proći će', pa zanemare, šute, ne reagiraju, a to ne valja. Treba pričati i svaku situaciju dovesti do kraja, a ako vidiš da ne ide, tražiti pomoć, a ne dopustiti da se nagomila do te mjere da pomoći više nema. Nitko se ne treba ustručavati potražiti pomoć - naglašava Sokal Gojavić.
- Stvari očito ne štimaju kad nestane fizičkog dodira, kad nema zagrljaja i poljupca. Puno je parova koji nastave funkcionirati kao cimeri. Nekome je to i u redu, ali samo do trenutka dok se ne uplete neka treća osoba. Onda nastane prava muka i vraćaju se u povijest koju se ne može mijenjati. Česte su i reakcije, puno više od muškaraca, kada im žena predloži da pođu na razgovor kod nekog stručnog, 'ako ćeš ti, ti ajde, ja nisam lud'. Često ne vide ili ne žele vidjeti da imaju problem, ili je po njima problem u nekom drugom.
Ako znate za nasilje, prijavite!
U Obiteljsko savjetovalište dobro došli su ljudi svih vjeroispovijesti, kao i ateisti, svi oni koji smatraju da im se može pomoći dobrim savjetom.- Oni koji jesu jako u vjeri, imaju dodatni alat u nošenju s teškoćom koju imaju i zbog koje su došli jer im daje utjehu i pouzdanje. Čula sam teških i tragičnih životnih priča, a oni mi često kažu 'da nam nije Boga i vjere', ne bi mogli'. To su pravi, istinski vjernici koji zaista žive svoju vjeru.
- Najteže su priče kad su djeca u pitanju, mislim pri tome na teške gubitke i zlostavljanja, to je teško slušati jer sam i sama majka. No, redovna supervizija mi pomaže da se i sama nosim s tim.
Kad je riječ o preveniranju obiteljskog nasilja, Sokal Gojavić ističe da je činjenica da svi još uvijek šutimo, a institucije ne mogu znati što se događa u nečija četiri zida.
- Kako će službenici Centra za socijalnu skrb znati što se u nečijoj kući događa ako netko od susjeda ili rodbine ne nazove i upozori na problem? Mi smo odgovorni, mi kao građani. Druga je stvar ako je neka obitelj već poznata kao problematična. Radila sam tamo i znam da nije lako. Nije jednostavno odlučivati o ljudskim sudbinama i životima djece, pa mislim da ne treba kritizirati posao koji je uistinu težak. A njih je uvijek najlakše osuditi - kaže naša sugovornica.
- Inače je u našem mentalitetu 'neću se petljati' i 'neću se zamjerati', ali uvijek postoji anonimna dojava na koju je Centar dužan reagirati. Ako imaš imalo savjesti, pogotovo ako su djeca ugrožena, treba to dojaviti – apelira na kraju.