Dubrovačkog parca u različitim pojavnim oblicima susrećemo kroz cijelu povijest Grada, pa tako i na novcu kao simbolu ekonomske moći tadašnje Dubrovačke Republike. Sveti Vlaho bio je dominantna figura na svim kovanicama, sasvim u duhu tradicije koja nije dopuštala da se ijedan smrtnik, bez obzira koliko cijenjen bio, uzvisi do te mjere da mu se lik pojavi na moneti. O prisutnosti dubrovačkog patrona u negdašnjem ‘platnom prometu‘, razgovarali smo s konavoskim načelnikom, inače pasioniranim numizmatičarom Božom Lasićem:
- Čim je 972. godine sv. Vlaho proglašen zaštitnikom Grada Dubrovnika,njegov lik uvršten je gradski grb, državni barjak, novce, pečate i različite isprave i dokumente od državnoga značaja. Na novcima je od tada prevladavao lik sv. Vlaha na licu i Isusov na naličju sa zaštitničkim natpisom sv. Vlaha. Ni u jednom trenutku na novcu nije apliciran bilo koji stvarni – povijesni lik osim lika sv. Vlaha, što je i svojstveno republici koja u niti jednom trenutku nije dozvolila slavljenje ili veličanje bilo koje osobe osim svojega zaštitnika. No, 1791.-1795. kovan je dubrovački srebreni novac s ispisanim motom Dubrovačke Republike Libertas (sloboda) po čemu je i dobio naziv Libertina. Na licu je bio ženski lik po uzoru na talir Marije Terezije pa jedinu tu možemo reći da je dubrovački novac prikazivao lik nekoga stvarnoga dostojanstvenika ili dostojanstvenice – otkriva nam Lasić, pa dalje spominje Vižlin, talir Dubrovačke Republike koji je na naličju imao prikaz imaginarnoga kneza, a ne konkretne osobe. Najljepšom kovanicom, dodaje, smatra se talir naziva Bradan kovan između 1725. i 1743. godine, nazvan tako jer na licu prikazuje lik sv. Vlaha s bujnom bradom, a na naličju grb Dubrovačke Republike.
- Prve medalje koje je kovala dubrovačka vlada bile su u zlatu,s prikazanim likom gradskoga parca sv. Vlaha, na licu, a na naličju je bio dubrovački grb. Sve su to bile darovnice, osim jedne spomenice iz 1707. godine za obnovu crkve sv. Vlaha. Darovnice su kovane u jednom primjerku i od svih se navodno sačuvala samo jedna darovnica kovana za kanonika Arnerića iz 1739. godine. Te je darovnice Senat Republike darivao zaslužnim građanima, ali i strancima od 16. do 18. stoljeća. I ovdje, kao kod novca, karakter male države nije dopuštao isticanje ili glorifikacije bilo kojeg pojedinca, bez obzira na njegove zasluge za zajednicu. Ako su i kovane takve medalje, one su kovane u ograničenom broju i u većini slučajeva kao darovnice zaslužnim pojedincima, a koje su bile ekvivalent tadašnjem novcu, pa je zaslužni pojedinac dobivenu medalju mogao sačuvati ili, pak, pretvoriti u novac – ističe naš sugovornik koji iznosi i jednu zanimljivost:
- Kad je iznenada preminuo knez Orsat Vladislavov Gozza, Senat je donio odluku da se učitelju retorike u gimnaziji dodjeli zlatna medalja zbog nadgrobnog govora na njegovom pogrebu. Ova medalja kao da utjelovljuje politički karakter Dubrovačke Republike. Naime, na njoj nije navedeno ime kneza Orsata, jer osoba na kneževskom položaju nije bila ni najmanje važna, a država je i tako pokazala kako ni u smrti ne želi isticati ime pojedinca – pripovijeda Lasić.
Osvrće se potom na prvu pravu medalju spomenicu koju je vlast Republike dala iskovati 1707. godine u povodu obnove crkve sv. Vlaha:
- Ovu kovanicu možemo smatrati prvom medaljom u Hrvata. Postoji zlatna, srebrena i bakrena medalja. Bakrena i srebrena imaju istovjetan izgled, a najvjerojatnije tako izgleda i zlatna medalja, koja je kovana u jednom primjerku i nalazi se u temeljima crkve sv. Vlaha. Ta je medalja prva medalja spomenica kovana na hrvatskom tlu. Povod njezinom kovanju bio je požar koji je noću s 24. na 25. svibnja 1706. uništio crkvu sv. Vlaha, tako da se ponovno iz temelja morala izgraditi. U prigodi velike svečanosti 15. lipnja 1707. godine, kad je položen kamen temeljac za gradnju crkve sv. Vlaha, kovana je medalja u spomen na taj svečani događaj. Pretpostavlja se kako je samu medalju kovao Pavao Lonciares, koji je tada radio u državnoj kovnici i rezao kalupe za novac. Taj je majstor došao u dubrovačku kovnicu 1706. nakon što je Senat je tražio novog majstora kalupara, pa je 21. lipnja iste godine dao nalog kovničarima da dovedu dobrog rezača kalupa. Izaslanik je po nalogu Senata pošao u Napulj i doveo dva majstora kalupara, Ivana Pavla Lonciaresa i jednog ogledača. Senat je 28. srpnja 1706. godine Senat je ovlastio kovničare da s njima sklope pogodbu. Tako je Lonciares 21. siječnja 1707. primljen u službu uz mjesečnu naknadu od 30 dukata. Najvjerojatnije je u kovnici počeo raditi još 1706. i prije nego što je sklopio ugovor s dubrovačkom vladom – govori nam konavoski numizmatičar. Otkriva i kako postoji izvješće o polaganju kamena temeljca, u kojem je detaljno navedeno što se nalazilo u škrinjici položenoj u temelje crkve sv. Vlaha.
-Uz svete moći i novac (srebreni) nalazile su se tu i tri medalje kovane za tu prigodu, i to po jedna zlatna, srebrena i bakrena. Poznato nam je kako danas postoje srebrena i mjedena, ali ova zlatna medalja kovana je u samo jednom primjerka i nalazi se, kako je već spomenuto, u temeljima crkve. Ta zlatna medalja zasigurno nikada više neće izaći na bijeli dan kako piše Milan Rešetar u svojem kapitalnom djelu Dubrovačka numizmatika. Na licu te medalje sveti Vlaho stoji sprijeda, desnom rukom blagoslivlja, lijevom drži grad i štap. Na naličju je natpis na latinskom koji u prijevodu glasi: pošto crkva sv. Vlaha, zaštitnika Republike, bi drugi dan Duhova 1706. godine noću od vatre uništena, te pošto po odluci Senatovoj bi do temelja porušena, zato da bi se kasnije obnovila, ovdje bi položen prvi temelj 15. lipnja 1707.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....