Trideset godina je prošlo je od pogibije Josipa Zvona, najmlađeg branitelja Dubrovnika. Da je živ, Josip bi danas bio u najboljim godinama, napunio bi četrdeset i sedmu, vjerojatno imao obitelj kojoj bi pričao o uspomenama na vrijeme kad je s nepunih 17 godina uzeo pušku i krenuo se suočiti s nečim što ni pojmiti nije mogao. Mnogi Josipovi vršnjaci doživjeli su slično 'vatreno krštenje', premladi da shvate u što se upuštaju, no sasvim svjesni da moraju u tu životnu 'avanturu'.
Sa skupinom tada maloljetnih branitelja popričali smo u prigodi obilježavanja tri desetljeća obrane Grada, a s nama su sjećanja podijelili Riki Milun, Robert Anđušić, Pero Kristić i Mihajlo Vuković.
- Sjećam se dobro tog 2. listopada 1991., baš tog dana sam napunio 17 godina. Trebala je početi škola. Znao sam da ću se priključiti vojsci, samo sam tražio način kako. Kad su počele padati prve granate na Grad, prijavio sam se u Mjesni kotar Gruž. Negodovali su s obzirom koliko sam godina imao. U početku smo držali straže po luci, Gospinom polju, prema Šumetu....kasnije, kad su se naši povukli s Brgata i došli na Bosanku s prijateljem malo starijim od mene, Marijom Maslom priključio sam se Prvoj bojnoj na čelu s Marijom Jurkovićem. Njemu nije bilo svejedno što sam bio maloljetan, ali falilo je ljudi. Cijelo vrijeme sam bio u toj postrojbi, držali smo Orkanske visove, Belveder, pružali ispomoć za Srđ i Bosanku, tu sam ostao do kraja 1992. godine – prisjeća se Riki Milun, inače predsjednik Udruge maloljetnih branitelja Dubrovnika.
S nepunih 16 godina obrani Grada priključio se i Robert Anđušić:
- U početku smo, ja Mihajlo i Pero izigravali lokalnu stražu u naselju, kao patrolirali dok se ne vrate stariji s položaja u Konavlima i Župi. Oko 20. listopada, priključili smo im se, mada su negodovali zbog naših godina. Ali to je bilo jače od nas. U početku smo držali stražu, odstupnicu prema 'ludnici'. Tu smo držali položaje, počelo se priključivati sve više ljudi – priča Robert.
U Vilu Palmu po oružje
Pero Kristić, također tada sedamnaestogodišnjak, prvih dana se prijavio u Mjesnu zajednicu Gruž u Dobrovoljački odred, negdje u kolovozu.
- Bio sam par puta na straži i jednom me zapalo dežurstvo s tajnicom, mislim da se zvala Kate, prezimena se ne sjećam. Kad sam joj rekao godine, odmah me kao učiteljica poslala doma. Mi smo se pripremali, ali nas nitko nije htio primiti, u stilu mladi smo, Ženevska konvencija... Sve je to trajalo do pada Brgata, negdje oko 23. listopada. Od tada se više nije pitalo koliko tko ima godina, oružja nije bilo. Prvo sam zadužio lovačku pušku, pa onda 'tandžaru' M48, potom poluautomatsku pušku, a kad sam je dobio, mislio sam da sam specijalac. Postali smo punopravni članovi tadašnje hrvatske vojske, a naši stariji i iskusniji susjedi učili su nas kako rastaviti i sastaviti pušku. Sjećam se, Robert i ja smo se na straži natjecali tko će prije rastaviti pušku. Nama je to bila igra. Spomenuo bih i legendarnu garažu koju smo mi zvali 'graža'. Robi koji je imao 16 godina, a kuća mu je bila 100 metara od te 'graže' nije htio prebolovati upalu pluća kod kuće nego tu, s nama, spavao je na strunjači. Vlasnik te kuće Dragan Đurasović Struja, na Brgatu je bio jedini borac bez puške. U vila Palmu se išlo po oružje, jedino ga je MUP imao.On je došao zadnji i ostao je bez puške. Spomenuo bih ovdje i Mata Ćurčiju, Pera Tomičića, Stjepa i Vinka Kukriku,…..- priča nam Pero Kristić i dodaje:
- Nismo imali ništa, ali imali smo srce, to nas je nosilo. Ali nikad više neće biti tako, politika nas je razjedinila, milijun stranaka i udruga. Bog, jedinstvo i srce nas je spasilo. Naši susjedi Žute loptice iz Sustjepana imali su parolu, 'u raju je lijepo, a u paklu je ekipa'. Mi smo bili ekipa.
Maloljetni branitelj Mihajlo Vuković, prisjećajući se svojih prvih dana kaže:
- Imao sam tek 16 godina. Ekipa je bila tu, čekali smo da se stariji vrate, slušali smo priče i onda smo odlučili i mi poći. Mislili smo 'nećete vi u grad', što drugo reći – kratko će Mihajlo.
Pitamo ih kako su reagirali roditelji kada su im došli s mišlju da će, iako maloljetni, ići na bojište:
- Otac mi je bio pomorac i 3 ili 4 mjeseca prije napada na Dubrovnik pošao je na brod. Doma su bile samo pokojne majka i baka. Majka me pokušala odgovoriti, čak je jednom došla u postrojbu i digla frku kako su me mogli primiti. No, kad je vidjela da nema koristi, odustala je. Shvatila je da ću poći, bunila se ona ili ne. Iz današnje perspektive razumijem ih i ja sam sada roditelj, i jasno mi je da me pokušala zaštititi – priča Riki Milun, a Robert Anđušić nastavlja:
- Imali smo 15,16, 17 godina, tad misliš da si najpametniji na svijetu, roditelji nemaju pojma ni o čemu. Nije nas nitko mogao zaustaviti. Bili smo stalno na Nuncijati, živjeli u 'graži' Dragana Đurasovića, tu nam je bila baza, vreće, nešto municije, tu nam je dolazila hrana. Kasnije smo krajem listopada napravili pravu liniju. Već u studenom smo postali prava vojska. Prvi put u životu vidjeli smo 'tandažaru'. Nismo bili svjesni situacije, kad su pale prve žrtve tek onda smo shvatili što se događa. Sa 16 godina sam postao zapovjednik Odjeljenja i zapovijedao ljudima od 30 ili 40 godina i to na prvoj liniji. Sazreli smo jako brzo, preko noći – prisjeća se Robert.
I Pero Kristić također pamti roditeljske brige:
- Bilo je strašno. Brat mi je bio u ondašnjoj vojsci, nismo znali za njega, nema telefonske veze, ne znamo je li živ. Nekako se izvukao i u studenom 1991. priključio Hrvatskoj vojsci. Roditelji k'o roditelji, bojali su se i nisu nam dali poći, a mi smo lažirali potpise. Robi bi potpisao meni, ja Robiju, ovaj onome, onaj onome. Danas gledajući, nestvarno – kaže Pero.
Mihajlo Vuković prisjeća se kako mu je očuh bio na Brgatu, a brat i majka su mislili da spava u jednoj garaži i tamo se skriva.
- Lagao sam joj. Nije bila sigurna, ali sumnjala je – kaže Mihajlo.
Maloljetnim braniteljima teško je izdvojiti najteže trenutke rata:
-Najgore je bilo u studenom, kad su se naši povukli sa Srđa, sa Strinčjere i gore ginuli. Najteže mi je bilo vidjeti poginulog suborca pola metra ispred mene. Mislim da sam tada preko noći sazrio i postao svjestan što se događa. U studenom nas je ubijalo čekanje hoće li Grad pasti ili ne. Srđ je bio tri dana prazan, a druga strana nije to znala. Ja sam potom bio među 13 ljudi koji su se popeli na Srđ – priča Milun.
Robert Anđušić se prisjeća kako je od dva voda ostalo samo njih deset. Bio je to za njega, kaže, jedan od najtežih trenutaka.
- Pogibije prvih prijatelja užasno su mi teško pale. Vraćaš se nazad s položaja, a jednog nema. Uža. - potreseno priča Robert.
Za Pera Kristića najgori šok bio je Badnji dan 1991. na Nuncijati kad je Zdravko Raguž Vodenac poginuo nesretnim slučajem dan uoči Božića.
Mihajlu Vukoviću najteže je palo ranjavanje u Mokošici 31.svibnja 1992.:
- Tek sad uviđam koliko je to teško bilo, tri operacije kralježnice i ogromni bolovi. U ono vrijeme bio sam mlad, mislio sam bit će dobro, zarast će, ali nije – priznaje nam.
Na pitanje kako su riješili svoj braniteljski status, odgovaraju kako 'ovdje za razliku od ostalih krajeva Hrvatske nisu imali problema'.
- Zahvaljujući evidenciji koju je vodila tete Tonka nismo imali problema. Nama su ti datumi upisani kako je i bilo. Imamo status dragovoljca, ali u Hrvatskoj ako niste hrvatski ratni vojni invalid, nemate ništa. Branitelji u našoj zemlji ne postoje. Neki su, zahvaljujući političarima, lijepo zbrinuli svoje obitelji. I danas imate neka čudna imenovanja i činove i ordenja. Napravili su razdor među nama. Evo, ovih dana je godišnjica pogibije Blaga Zadra, on je istinski heroj, a tko ga i spominje?
O statusu maloljetnih branitelja, Riki Milun nam prepričava slučaj Jasmina Žustre, o kojem je svjedočio u Uredu za obranu.
- Jasmin Žustra je bio momak koji od rođenja ima problema i nije mogao ići u vojsku, ali je od prvog dana kad se na Srđ počela nositi hrana i municija, to činio skoro svaki dan. Kad bismo njega i ekipu vidjeli da se penju na Srđ, znali smo da ćemo imati svježi kruh, namirnice i municiju. A sustav ga ne priznaje. Nitko mu nije potpisao da je bio u postrojbi. Potpisao sam da je momak bio i jamčim da je Jasmin zaslužio status branitelja više nego 70 posto onih koji ga već imaju. Sam je rekao da ne traži ništa, ali mu taj status mnogo znači. I to vam je samo odraz kako se država odnosi prema zaslužnima – kaže Milun.
Vjerojatno za Norvešku
Naši sugovornici ne kriju ogorčenje Hrvatskom kakva je danas:
- Te 1991. nisam zamišljao ništa, počeo je rat, išao sam braniti svoje, ali sigurno nisam očekivao Hrvatsku iz koje se godišnje iseljava ovoliko ljudi, da ne možeš uspjeti ako nisi u nekoj stranci, da je lopovluk i namještanje na svakom koraku. Taj zakon o braniteljima ne znači ništa, iako si branitelj ne možeš upasti, nema tamo pola Slavonije i Like. U Hrvatskoj je ostala samo Dalmacija koja živi od turizma i Grad Zagreb jer je tamo 90 posto svih tvrtki. Ova ostala ruralna mjesta su iseljena. Potencijala imamo, pameti imamo, ali očigledno ne upravljamo dobro sami sa sobom. Mislim da je naš premijer pijun kojega se vodi iz Europe i Amerike, a previše smo mali da bi se mogli oduprijeti. Sve svoje resurse smo prodali - kaže nam Milun.
Riki Milun na korak je da se priključi kolonama ljudi koji odlaze iz Hrvatske, a nije to namjeravao:
- Supruga mi je pošla u Norvešku, ja i kćerka smo još tu. Velika je mogućnost da i mi odselimo u Norvešku. Nadamo se da nećemo, ali nisam siguran. Ne idem zbog materijalnih stvari, imam svoj stan, radim u osiguranju, gdje mi je plaća za hrvatske prilike sasvim pristojna, nisam ja tu da idem trbuhom za kruhom. Ovo što se događa ovdje je nepodnošljivo. Budim se svaki dan sa nekim grčem. Samo u protekla tri dana pokopali smo tri naša branitelja. Nešto ne štima ovdje, nije zdrava klima. Mnogi su pošli samo zbog odnosa prema braniteljima. Nije li žalosno da nakon 30 godina Pupovac upravlja Hrvatskom? – kaže Milun.
Robert Anđušić, dodaje kako u to ratno vrijeme nisu razmišljali o tome kako će biti nego je bilo najvažnije izboriti svoju državu:
- I ja sam 1997. godine pošao na brod. Obišao sam cijeli svijet, a nigdje nisam na ovako malom prostoru vidio toliko prirodnih ljepota. Ali kakva korist kad to ne znamo iskoristiti. Ne mogu shvatiti zašto se stalno govori o krizi u Dubrovniku, kad imamo toliko finacijskih mogućnosti. To su neke stvari koje nas bole. Jesu li političari svjesni da smo mi još uvijek živi i da u nama tinja? Naš glas se čuje samo kad nas mediji pozovu da ispričamo što smo preživjeli u ratu – ogorčen je Robert.