Oče Nadbiskupe, Vaša biskupska služba imala je „vatreno krštenje“. Niti godinu dana otkako ste bili zaređeni za biskupa, 14. siječnja 1990., Vi ste se bili suočili s najžešćim ratnim djelovanjima u Gradu Dubrovniku i mjesnoj Crkvi koja Vam je bila povjerena. Jeste li slutili tada u kakvom vrtlogu ćete uskoro raditi, živjeti i djelovati?
Ni najmanje, ni najmanje nisam slutio. Ali, nečemu sam se radovao tih dana kad sam došao u Dubrovnik. Bilo je to vrijeme određenog buđenja svijesti da bismo mogli uskoro steći slobodu. Započele su kampanje za referendum, pa je 1990. godina bila bogata tim rodoljubnim nabojem, slobodarskim očekivanjima. U to vrijeme stigao sam u slobodarski grad Dubrovnik. Isto tako, moram reći, početak moga djelovanja kod samog ređenja bio je isto znakovit. Jer u Dubrovniku nikad nije bila misa na otvorenom. Jedino za tisućitu obljetnicu Dubrovnika (1972.). Tada je, kažu, sam Tito intervenirao, jer nije se dopuštala misa vani. A katedrala je tijesna za takav obred. I onda je, kažu, budući da se očekivalo veliko mnoštvo biskupa i svećenika za veliki jubilej 1000 godina štovanja sv. Vlaha, moj predšasnik mons. Severin Pernek, napisao molbu direktno Maršalu Titu s čuđenjem da mu „mjesne vlasti ne dopuštaju slaviti Misu na otvorenom, ispred katedrale“... Maršalovom, dakle, intervencijom dopušteno je da misa 1972. bude proslavljena na otvorenom (...).
Moj nastup je bio proljetno doba, vrijeme radosti i nadanja. Onda je nakon godinu dana došla teška zima, muka, tjeskoba, bombardiranje i sve ono što smo proživjeli u teškom Domovinskom ratu (...)
U svega nekoliko mjeseci do 6. prosinca 1991. kad se obilježava obljetnica obrane Dubrovnika, bilo je puno Vaših obraćanja u zaštiti domaćeg puka.(...)
Uistinu je bila dugačka ta godina, bogata negativnim i pozitivnim događanjima. Negativnima u smislu da smo svaku večer lijegali u krevet, ako se moglo spavati, sa strahom i neizvjesnošću hoćemo li se živi probuditi. Najprije, valja znati da smo praktično bili okruženi sa svih strana. Kada sam intervenirao na Sinodi biskupa u Vatikanu 1991. s još nekoliko hrvatskih biskupa, rekao sam slikovito da je „Dubrovnik tada bio najveći koncentracijski logor u Europi“. Sama riječ logor puno govori. A mi smo praktično bili kao u nekom logoru, prisilnom logoru. Okruženi sa svih strana.
Moja je biskupija bila okupirana sa sjeverozapadne strane sve do Mokošice, na samom ulazu u Dubrovnik, zračne linije oko 2,5 km. S istočne strane bio okupiran Cavtat i Konavle, Brgat i Župa Dubrovačka. A s južne strane na moru topovnjače jugoslavenskog brodovlja pa nema mogućnosti nikuda izići. Jugovojska samo što još nije došla do tvrđave na Srđu iznad Grada. Blizu je mjesto Bosanka gdje su već ušli u selo i tamo se stacionirali. Pucnji sa svih strana. To mogu opisati samo oni koji su u to vrijeme bili u Gradu. Bili smo zaista kao u nekom logoru.
Usprkos svemu vi ste u Gradu živjeli kao da je sve normalno, zar ne?
Mi smo u Gradu imali prostor kretanja, možda kilometar i pol na istok, kilometar i pol na zapad. Ako je bilo toliko. To je bio prostor naše slobode kretanja po Gradu i oko Grada. Unutar zidina i nešto malo izvan zidina. Imali smo tvrđavu na Srđu u kojoj je bilo nešto naših vojnika. Hvala Bogu da su bili gori. Oni bi izvjesili našu zastavu na odašiljaču, da mi dolje znamo da su tu. Mi smo svako jutro zapravo gledali očima ili dalekozorom je li zastava još na vrhu odašiljača. I kad smo vidjeli zastavu, bili smo radosni da tvrđava nije još okupirana. A nije trebalo puno da se to dogodi.
U tim trenucima bilo je tjeskobe i straha zbog okruženja i bombardiranja, kao i bojazni da nestane hrane i zalihe lijekova. Živjeli smo u strahu kako će biti za par mjeseci. Još uvijek je bilo nešto hrane po trgovinama. No, nismo se predavali. Dapače, i koncerte smo organizirali, održavali tribine, izdavali novine, kopirali neke listiće. Na neki način, živjeli smo kao da je normalno. Kao spomen na to vrijeme rodio se i „Oratorij o Gradu slobode“ koji je skladao maestro Đelo Jusić, a akademik Luko Paljetak je napisao stihove. U Oratorij ušlo je i nekoliko mojih poruka slušateljima Radio Dubrovnika. Oratorij je svjedok toga vremena i svjedok kako se u tom teškom vremenu nismo predavali (...)
Samog 6. prosinca 1991., kada se obilježava Dan dubrovačkih branitelja, niste bili u Dubrovniku jer ste sudjelovali na Sinodi biskupa Europe. Došli ste iz ratne sredine kao autentični svjedok stradanja. Molim Vas opišete nam malo svu dramu odluke i putovanja u Rim. Sve se činilo neizvjesnim u tim dramatičnim okolnostima?!
Sve je uistinu bilo kao prava drama. Dakle, nakon pada Berlinskog zida, 1989. godine, papa Ivan Pavao II. je već 1990. najavio saziv biskupa Europe. Sazvao je prvu Sinodu o Europi. Onda je pozvao sve biskupske konferencije neka delegiraju svoje biskupe koji će sudjelovati na Sinodi. I ja sam bio odabran poći na sinodu o Europi, pa je u tom vidu sve bilo pripremljeno.
Međutim, blokada Dubrovnika kakva je u to vrijeme bila s ratnim okruženjem, sve mi je to govorilo da ne idem tamo. U jednom razgovoru s kardinalom Kuharićem rekao sam: „Uzoriti, ja ne bih smio ići na Sinodu, ali ću napisati izvješće. Već sam pisao Svetom Ocu, pisao sam državnom tajniku Angelu Sodanu, pisao sam na više strana o stanju u Gradu '(...)
Kardinal Kuharić je malo zastao, pa polako kako je inače govorio, otprilike ovo kazao: „Gospodine i dragi biskupe Želimire, ja mislim da je sasvim drugačije kad dođe svjedok pa govori, nego kad netko njegovo čita. Nadam se da si me razumio“. I nagovorio me. Ja sam onda pozvao urednika Radio Dubrovnika, gospara Joška Jelavića da vidim kakva će biti njegova reakcija povodom toga. Izvijestio sam ga kako sam dobio poziv ovih dana poći u Vatikan na Sinodu u Europi“. Kad sam to rekao, on skoči od radosti. - „Pa što ti je, čovječe, čemu se raduješ? Pa, možeš li ti pretpostaviti kakva bi bila reakcija među narodom da ja pođem?“. Kaže on: „Napravit ćemo razgovor, biskupe. Ja Vam velim da je sto posto svih naših ljudi za to da idete na Sinodu. Nas ćete sve ponijeti tamo i donijeti istinu o nama“.
Kako ste našli načina izići iz opkoljenog Dubrovnika?
Pozvao sam gospodina Steffana De Misturu koji je bio u Gradu u ime Ujedinjenih naroda te vodio brigu o djeci i ugroženima (...) On mi tad kazao kako imaju u planu prijevoz pedesetak djece i žena katamaranom „Krila Dubrovnika“ prema Bariju i da je dogovoreno da krenu 30. studenoga iz Dubrovnika. Zamolio sam ga neka mi osigura jedno mjesto.
Tog 29. studenog, krenuli smo iz Gruža prema Bariju. Krenuli smo u 11 sati i trebali smo biti u Bariju negdje oko 15 sati. On je javio u Barij da stiže skupina prognanika s biskupom. To je u Bariju bila vijest preko radija i televizije. Stoga se u 15 sati na obali, kako su mi poslije rekli, skupilo puno svijeta. Izišli na obalu nadbiskup Barija mons. Magrassi, njihov župan, gradonačelnik, policijski načelnik, admiral i puno svijeta. Svi su na rivi čekali naš brod više od sat vremena.
A što se dogodilo s nama? Mi smo u 11 sati krenuli iz Dubrovnika i negdje oko milju, milju i pol od Dubrovnika, dok sam nešto čitao, osjetio sam kako brod pomalo usporava (...). Našli smo se između dvije topovnjače.
Kapetan s topovnjače tada je rekao: „A sada, molim vas, izvolite u Zeleniku na pregled!“ I mi smo krenuli u Crnu Goru. Tamo smo stigli negdje oko 12 sati. Kad smo se usidrili u luci Zelenika, počeo je pregled putovnica i ispitivanje. Meni su par puta dolazili i pitali zašto i kuda idem. Jedan od kontrolora na palubi s brkovima upita me: „Gospodine Puljiću, kako ste Vi došli iz Dubrovnika?“. A ja malo u šali velim, „pa Krilima Dubrovnika, ovim katamaranom“. „Ma ne pitam to, nego kako su Vas Dubrovčani pustili? Oni ne puštaju nikoga tko je stariji od 18 i mlađi od 65 godina. A Vi nemate 65, a mislim da imate malo više od 18 “. Počeo se i on šaliti. „Jest, imam 45 godina. Idem na jedan susret u Vatikan. Dobio sam poziv da budem na tom susretu“. „Imate li kod sebe taj poziv?“ Kad sam potvrdio da imam, zatražio je da mu ga pokažem. Vratio sam se u brod i donio poziv. (...)
Biskupi sa Sinode poslali su u Maastricht svoj apel i poruku ? (...)
- Bilo je osobito blagoslovljeno što je pet Hrvata bilo na tom skupu o Europi. I svatko od nas je kukao na svoj način. Dakle, bio je kardinal Kuharić, kardinal Josip Bozanić, tada krčki biskup, šibenski biskup mons. Srećko Badurina, banjolučki biskup Franjo Komarica i ja. Pet puta smo u svojim interventima dali braći do znanja kako se kod nas događa apokalipsa i da proživljavamo strašno stanje rata i razaranja.
Toliko smo bili uvjerljivi da je jednog poslijepodneva Španjolac kardinal Somalo priopćio odluku vodstva Sinode. Simbolično je što je to objavio jer se zna kako njegova zemlja nije bila sklona raspadu Jugoslavije. To je razumljivo jer i ona ima problema sa svojim pokrajinama. Ali eto, kardinal Somalo koji je toga dana predsjedao priopćio je sinodalnim ocima slijedeće: „Mi smo ovih dana čuli našu braću Hrvate. I ne možemo ostati hladni na njihove vapaje. Sročili smo jednu poruku koju kanimo poslati europskim čelnicima, koji će se ovih dana okupiti u Maastrichtu. Pročitat ću poruku pa molim vaše mišljenje, slažete li se s time?“(...)
Oče nadbiskupe, vratimo se malo u ratnu 1991. kad je na blagdan Sv. Nikole Grad „dobio obilno raketne darove i bio obeščašćen“. Vi ste tih dana bili u Vatikanu, na Sinodi biskupa o Europi. Možete li nam priopćiti sadržaj Vašega govora na Sinodi?
Koncem studenog i početkom prosinca 1991. godine održana je prva „Sinoda o Europi“ koju je sazvao sveti Ivan Pavao II., odmah nakon pada Berlinskoga zida. Sudionici su bili uglavnom biskupi iz Europe, među kojima i pet Hrvata. Interventi biskupa u dvorani bili su ograničeni na sedam minuta. Ja sam za Tajništvo Sinode priložio malo dulji tekst, a u dvorani sam iskoristio tih sedam minuta. Prenio sam braći ono što sam zapravo proživio u Dubrovniku. Nisam dramatizirao, nego pokušao prikazati što se sve tamo dogodilo. Bez uvijanja i bez rukavica. Naslov je zvučao malo bombastično: „Dubrovnik je u ovom trenutku najveći koncentracijski logor u Europi“.
Nisam mislio u onom smislu kao što su bili nacistički logori u Njemačkoj, Poljskoj…, nego sam htio naglasiti da smo bili okruženi sa svih strana. Nije bilo mogućnosti nabave hrane, ni onoga što nam je bilo potrebno. Nije bilo struje, ni vode. Koristilo se vodu iz gustjerni za piće i kuhanje, a morsku vodu za toalet. Stanovništvo je doista bilo na rubu egzistencije. Imali se osjećaj logora iz kojeg ne možeš izići, pa sam stoga i stavio takav naslov. Dakle, Dubrovnik koji je među prvima izgradio vodovod, ostao je bez vode jer je jugoslavenska vojska bombardirala crpilište odakle je voda dolazila. Dubrovnik je imao prvu apoteku koja je među starijima u Europi, a u to vrijeme nije bilo mogućnosti nabaviti lijekove. Oko 45 posto stanovnika biskupije bilo je protjerano s svojih ognjišta: Iz Konavala, Župe Dubrovačke i Primorja. Svi su se skrasili kod rodbine, a većina u praznim hotelima gdje ih je trebalo hraniti. A rezervne zalihe bile su na izmaku. (...) Prozvao sam međunarodne čimbenike i izrazio čuđenje kako u slučaju Hrvatske dopuštaju da se krši bitno, elementarno pravo naroda na slobodu izbora i na odcjepljenje (...)
***
Isječci su ovo iz razgovora sa zadarskim nadbiskupom mons. Želimirom Puljićem (dubrovački biskup 1990.-2010.) na Hrvatskom katoličkom radiju uz Dan dubrovačkih branitelja (6. prosinca 2017.). Zahvaljujemo HKR za ustupljeni razgovor, a posebice mons. Želimiru Puljiću što nas razgovorom podsjeća na dane otpora i ponosa, kao i za brojne nepoznate informacije koje je u ovom razgovoru iznio. Razgovor je vodila novinarka Zadarske nadbiskupije Ines Grbić.