Odlaskom Antuna Masle hrvatsko je novinarstvo ostalo bez reportera za svjetska krizna žarista; jednog od onih koji bi danas izvještavali s ukrajinskog ratišta, napravili reportažu s ulica Tajvana, priču o krizi u Jemenu ili onoj koja je traje u Afganistanu nakon što su Talibani preuzeli vlast. Visok, markantan i uvijek tamo gdje se stvari događaju, Masle je bio novinar kakvim smo svi barem jednom poželjeli biti. Prvi je hrvatski novinar koji je nakon terorističkog napada na New York izvještavao s Ground Zero. Nakon toga, što na magarcu, što automobilom ili pješice, odlazi u Afganistan gdje prati intervenciju američke vojske. Među prvim je novinarima ušao u ratni Bagdad i dugo otamo izvještavao za Globus. Palestina, Izrael, Čečenija...nema gdje ga nije bilo.
A svaki je put, pa i ovaj njegov ogromni, započeo sitnim korcima u dubrovačkom omladinskom listu Laus koji je strašno išao na živce predsjednicima mjesnih zajednica i ostalim uglednicima tadašnjeg sustava. Karijeru je nastavio u Dubrovačkom vjesniku kao sportski novinar, što ga je naučilo pažljivom praćenju zbivanja i brzom pisanju. Dubrovački vjesnik je oduvijek bio dobra novinarska škola ili, kako se to nekad agrikulturno govorilo, bio je rasadnik vrsnih novinara. Tako je i Masle 1988. prešao u Slobodnu Dalmaciju i dočekao rat u kojem mu vrag nije dao mira.
Još u ovu subotu, par sati prije smrti, razgovarali smo o njegovoj prvoj velikoj novinarskoj avanturi. Bilo je to negdje krajem 1991. kad je u Dubrovnik stigao brod sa srpskim i crnogorskim novinarima koji su se trebali osobno uvjeriti da nije točno da su “ustaše palile gume po Stradunu”, nego da je temeljito razoren granatama. Pa kad mogu oni u Dubrovnik, što ne bi on mogao na onu stranu, promislio je. Novinarska logika ne slijedi uvijek onu koja se poklapa sa zdravim razumom.
Zato i govorimo o novinarskom nervu koji je Maslu improviziranim podzemnim tunelima kasnije odveo i u ratno Sarajevo. Uglavnom, Masle se ukrcao, ali ga je neki revnosni pukovnik cinkao pa je uhapšen i zatočen u Domu JNA u Herceg Novom. Na koncu je tadašnji pregovarac JNA, Sofronije Jeremić dobio zadatak da se nekako otarasi Masle i vrati ga doma. Živog, ako bude moguće. Jeremić se našao u problemu, ali je Masle imao rješenje – iskrcaj me na Dubac pa ću ja preko Belvedera. Dakle, preko ničije zemlje do “mrtve straže” jednog od najtežih položaja dubrovačkih branitelja.
Kad je rat na ovim prostorima završio, kriza se preselila na istok. Ne samo na Bliski istok, nego i na bližu Albaniju, Kosovo, a Srbija i u nešto manjoj mjeri Crna Gora su se zabavile o svom jadu. Crna Gora se željela izvući iz smrtnog zagrljaja s “velikim bratom”, a Srbija je krenula u još jedan ratni pohod, onaj na Kosovo. Na povratku s jednog zadatka u Albaniji, 20. travnja 1999., na granici s Crnom Gorom zarobila ga je Vojska Jugoslavije i optužila za špijunažu. Djelo je to za koje je prijetilo 35 godina zatvora do smrtne kazne, a za sve su bili krivi njegovi previše analitički tekstovi u Globusu.
Tako je iduća dva mjeseca proveo u zatvoru u Spužu. Glumeći žučni napad, uspio je pobjeći koz prozor KBC Podgorica. Idućih dvedesetak dana nitko u Hrvatskoj i Crnoj Gori nije znao gdje je Masle. Srpske partije radile su show u crnogorskom parlamentu, Crnogorci su u sebi likovali, a morali su se praviti da je sve to bio trenutak nepažnje. Masline kolege u Hrvatskoj idućih su 20-tak dana bile u panici.
Pokušavali su doznati gdje je, je li uopće živ. Kampirali su mu pred kućom ne bi li ga dočekali, a onda smo ga kolega Mato Rilović i ja jedne večeri dovezli doma autom. Ispalo je kao namještaljka, a bila je doista slučajnost. Masle nikad, nikome, pa ni članovima obitelji nije otkrio detalje svog bijega iz crnogorskog zatvora. Sve do jučer ujutro... Naime, cijela priča oko njegovog bijega iz zatvora bila je ključna točka, ako ne u promjeni, a onda u ubrzanom poboljšanju odnosa Hrvatske i Crne Gore. Danas je taj podatak sasvim nevažan, ali neka ostane zabilježeno - te 1999. bio je nominiran i za novinara godine HND-a...
Reportaže koje je Masle nastavio raditi u današnjem su hrvatskom novinskom prostoru nezamislive. Šetao je kroz rezidenciju palestinskog lidera Jasera Arafata koja je dva dana ranije odletjela u ariju. U stožeru u Tiraspoliju je razgovarao s Aleksandrom Lebedevim, nekadašnjim šefom ruskog KGB-a, zapovjednikom 14. ruske armije u Moldaviji koji je okrenuo topništvo na obje zaraćene strane i zaustavio krvoproliće.
Čovjekom koji je ruskom predsjedniku Jeljcinu rekao da neka u Čečeniju šalje svoju djecu. General Lebedev se kandidirao na ruskim izborima i završio treći, iza Jeljcina i Zjuganova, a da nije stradao u helikopterskoj nesreći, danas bi možda bio na mjestu Vladimira Putina, a u Ukrajini ne bi bilo rata. Radio je Masle, licem u lice, posljednji intervju s čečenskim liderom Džoharom Dudajevim, predsjednikom Čečenske republike Ickerija. Nedugo nakon toga Rusi su njegovog sugovornika eliminirali navođenom raketom.
Masle nije bio od onih novinara koji se šetaju uz rub kriznih žarista. Išao je unutra, bez kacige, bez pancirnog prsluka i osiguranja. Bio je novinar, bio je frajer. I bio je nevjerojatno dobar čovjek. Adio, Nino...