Lanterna na svjetioničarskoj kući otočića Dakse ponovno će zasvijetliti u listopadu iduće godine, uoči obljetnice spomena na 53 žrtve pogubljene 1944. godine. Državna tvrtka Plovput d.o.o. krenula je u obnovu napuštene svjetioničarske zgrade izgrađene 1872. godine s namjerom da svjetionik vrati u kulu. Izvođač je dubrovačka tvrtka Tonikom, a ugovorena vrijednost radova 1,3 milijuna kuna, bez PDV-a.
Rukovoditelj Plovnog područja Dubrovnik, Teo Andrić kaže kako radovi dobro napreduju u unutrašnjosti zgrade i na rekonstrukciji krova. Nakon značajnih građevinskih radova bit će postavljeno novo svjetlo u samoj lanterni.
- Plovput je odlučio rekonstruirati svjetioničarsku zgradu na Daksi koja je dugi niz godina bila devastirana, napola srušena i napuštena. Čitavo ovo vrijeme, kao pomorska signalizacija koristi se svjetlo ispod same zgrade. U Plovputu smo odlučiti vratiti svjetlo u kupolu zgrade i ponovno osposobiti svjetioničarsku kuću. Naravno, tamo neće biti svjetioničar, ali smo u dogovoru sa županom i gradonačelnikom odlučiti ostaviti jednu uređenu prostoriju za Udrugu Daksa 1944./45., kao spomen sobu žrtava zločina na tom otoku. Dogovor je da će tamo čitavo vrijeme biti netko tko će posjetiteljima moći odgovoriti na pitanja o tom tragičnom događaju – kaže Andrić.
Partizani su prije kraja Drugog svjetskog rata, po oslobađanju Dubrovnika od Nijemaca, priveli 300 osoba, a 53 uhićena odveli su na otok Daksu i tamo ih pogubili u listopadu 1944. godine.
Među njima je bio tadašnji gradonačelnik Dubrovnika Niko Koprivica, nekoliko svećenika, pa i padre Petar Perica, autor pjesama „Rajska Djevo, kraljice Hrvata“ i „Do nebesa nek' se ori“. Tijela su ekshumirana tek 2009. godine, a DNK analizom utvrđen je identitet 18 osoba od ukupno 53 žrtve. Svake godine, 25. listopada, pred spomen obilježje i zajedničku grobnicu polažu se vijenci u znak pijeteta.
Na otočiću je u 13. stoljeću podignut franjevački samostan sv. Sabina. Prema objavi Dubrovačke biskupije, uz samostansku crkvu, početkom 16. stoljeća, podignuto je deset kapela koje se smatraju najranijim križnim putem na našim prostorima. Pandemija koronavirusa i stroge epidemiološke mjere zaslužni su što se uoči ovogodišnjeg Uskrsa pobožnost križnog puta sa serpentina Srđa preselila na Daksu.
Fra Josip Sopta, povjesničar i autor knjige „Daksa, povijest Franjevačkog samostana“, preveo je „Epitaf o otoku Daksi“ Ilije Crijevića, koji u jednom stihu navodi: „Ovdje se štuje Bog, i tako malena Daksa nastoji biti slična Palestini i ravna joj družica“. U središtu otočića nalazila se kapelica Svetog Groba koja je trebala podsjećati na onaj jeruzalemski.
- Upravo su franjevci promotori pobožnosti križnog puta. Ne znam je li ovaj na Daksi najstariji, ali imamo svjedočanstva iz 16. stoljeća o 10 kapela, 10 postaja, i svakako spada među najstarije. Križni put s 14 postaja došao je tek kasnije. Franjevci su u Dubrovnik došli još za života sv. Franja. Uz samostan sv. Tome u gradu, franjevci su htjeli još jedan na ovom području, pustinjačkog stila. Imamo tri oporuke, pa ne znamo točno kad su došli na Daksu zahvaljujući dobročinstvu Sabina Getaldića, ali je poznato da su tamo bili 1285. godine, pa sve do dolaska Francuza. Zadnji fratar koji je služio na Daksi bio je franjevac Antun Agić, velika figura za kulturu toga doba, značajan na prepisivačku i sakupljačku djelatnost – pripovijeda dr. sc. Josip Sopta.
Otok je kasnije bio pod vojskom, najprije u najmu, da bi im franjevci prodali Daksu 1871. godine. S vremenom je došla i ostala u privatnom vlasništvu. Unatoč ljepotama Dakse i blizini Dubrovnika, u proteklih dvadesetak godina bilo je nekoliko neuspjelih pokušaja prodaje otoka, najprije za šest milijuna dolara, a prema posljednjim objavama, za dva milijuna eura. Privatni posjednici su obvezni županiji i Gradu Dubrovniku ponuditi pravo prvokupa. Nezainteresiranost kupaca se često povezuje s mučnom poviješću, pa se Daksu zna nazivati ukletim ili otokom duhova.
- Zanimljivi su ti povijesni zapisi o stotinama hodočasnika koji bi doveslali do Dakse, koja je bila omiljeno izletište, nešto poput Lokruma, a danas, nažalost, tako divan otok nadomak grada posve je pust. Grad bi trebao otkupiti Daksu i tamo urediti mjesto odmora. Mi, franjevci, sigurno nećemo, ali Grad Dubrovnik bi mogao kad bi imao snage - smatra fra Josip Sopta.
Osim kupača koji se uglavnom zadržavaju na svojim plovilima, na otočiću se rijetko koga može sresti. Nenastanjena je i zbog toga je idealna za odrasle koji bi se igrali rata. Tu i tamo vas možda zaskoči spodoba u maskirnoj uniformi, a nađu se i ostaci malih bijelih kuglica koje za sobom ostave igrači airsofta.
Svjetioničarska zgrada konačno je dočekala obnovu, a ostale građevine, devastirane i prepuštene propadanju, ostaju tužna su slika otoka.