Baš smo sretnici! Dok se naša djeca bezbrižno igraju i po mraku, roditelji drugdje strahuju hoće li im se mališani sigurno vratiti doma

“Aaa, ovo me tako podsjeća na moje djetinjstvo,” čuo sam kako govori jedan turist u Mlinima. “Sjećam se kako smo se i mi kao djeca znali igrati vanka po mraku,” nastavio je. Prvo što sam pomislio (krivo) bilo je to da je turist mislio kako je lijepo što se djeca igraju vanka umjesto da “vise” na mobitelu. Međutim ne, (a to ću otkriti kasnije), on je zapravo bio ugodno iznenađen činjenicom što se djeca bez straha, sigurna, igraju po mraku. Nego, da pojasnim cijelu situaciju.

Dječja igrališta su sigurna mjesta za najmlađe

Vojko Basic/Cropix

Prošlog smo vikenda bili na obiteljskoj večeri u Mlinima i nakon svega nećakova su djeca zamolila suprugu i mene jel’ bi se htjeli igrati na žmurice u parku. Bilo je već dosta kasno, ali ljeto je idealno za ovakve uživancije na otvorenom, a uostalom, mrak je pružao idealne uvjete za sakrivanje. Kad smo došli u park zatekli smo dva dječaka u igri pa smo ih pozvali da nam se pridruže. Nakon nekoliko tura igre, trčanja i svega, ja sam bio mrtav i uspuhan tako da sam preuzeo ulogu “suca” i povukao se. Za promatrača sa strane izgledalo je kao da se petoro djece igra bez nadzora. 

I  u tom trenu sam čuo komentar turista koji su prolazili kroz park. Bila je to sasvim obična situacija – ugodno vrijeme, pala je noć, djeca trče i igraju se u parku, što bi trebalo biti sasvim normalno. I to je ono što zapravo želim istaknuti: sigurnost koju imamo u Dubrovniku uzimamo zdravo za gotovo.

S obzirom da sam pomalo zaluđen s gledanjem vijesti na CNN i Sky Newsu, osim mnoštva informacija, gledam i uznemirujuće stvari koje se događaju u svijetu. Od mladenačkih bandi, tinejdžera naoružanih noževima koje se ne ustručavaju upotrijebiti pa sve do pucnjava u školama u kojima đaci ubijaju svoje učitelje. Živi užas. Da ne govorim o seksualnim prijestupima, noćna mora. I upravo je o tome govorio turist s početka priče, tužno sjećanje na neka druga, sigurnija vremena u zemlji iz koje je došao. Život u društvu i zajednici koja je sigurna, neprocjenjiv je.

Dva dječaka koja smo sreli u parku i za koje smo mislili da su sami, to nisu bili. Kako bi tko prošao, komentirao bi “kad ćete doma” ili “pazite na tom toboganu”. Zajednica je ovdje osnova svega, briga jedni o drugima dobro funkcionira i to je nezamjenjivo. Svaki put kad u nekim stranim novinama objave ankete o turističkim zemljama, kad je sigurnost u pitanju, Hrvatska je uvijek na prvom mjestu, uvijek 10/10.

Ugodan đir u Župi dubrovačkoj

 

Tonci Plazibat/Cropix

Početkom ljeta, na samom startu sezone, susreo sam se s grupom Amerikanaca u vili u kojoj su odsjeli. Njihova najveća briga bila “hoće li biti opljačkani” i “kakve su sigurnosne mjere u vili”, doslovno su se u detalje raspitivali o svemu. “Vjerujte mi, možete se šetat u 3 ure ujutro bez imalo straha,” pokušao sam im objasniti. Ma kakvi, moje su riječi išle u vjetar. Kad sam im rekao da su u mene kuća i auto vazda otključani valjda su mislili da sam lud ili da lažem.

Sljedeće jutro kad sam navratio u vilu, sve je bilo zaključano. Bilo mi je jako žao tih ljudi zbog njihovog osjećaja opreza i stalnog gledanja “preko ramena”. To mora da je jako iscrpljujuće, ali nažalost, širom svijeta to je svakodnevnica i “normalan” način života. Način života na koji smo mi ovdje navikli je netipičan. Smiješno je to što “normalno” ovisi o mjestu na kojem se nalaziš. Nama je susjedski “videonadzor” sastavni dio života.

Život s otključanim vratima (iza mojih otključanih vrata čekaju dva velika psa i nekoliko ljutih mačaka), poznavanjem svih susjeda i odnos s njima postali su otok u moru neizvjesnosti. Zbog toga mi je komentar ovog turista privukao toliku pažnju - jednostavan komentar otkrio je istinu o svijetu: na mnogo je mjesta sigurnost postala luksuz i nešto što se ne podrazumijeva.

Dok smo odlazili iz parka s djecom koja su i dalje trčkarala poput malih nindja nisam mogao suspregnuti smješak. Mnogima se ovakav bezbižan način života čini poput jednoroga koji pijucka kapućin i zbog toga sam osjetio žal nostalgije i tuge u glasu turista. Sva ta situacija vjerojatno ga je podsjetila na vrijeme kad je svijet bio sasvim drugačije mjesto u kojem nisu dominirale sigurnosne kamere i protuprovalne brave, policijski sat i toliko opasnosti na svakom koraku.

Podsjetilo ga je i na vrijeme kad je i on bezbrižno uživao u noćnoj igri i neograničenoj slobodi bez straha. U današnje vrijeme ljudi ne brinu koliko će se djeca igrati vani nego hoće li se uopće sigurno vratiti doma. Za veći dio svijeta naš način života i zajedništvo u zajednici, kojeg mi uzimamo zdravo za gotovo, samo su daleka uspomena.