Jesmo li gotovi s pandemijom, što je s koronom, oboljelima, simptomima, liječenjem, postcovidom i posljedicama koje još uvijek itekako ozbiljno osjećaju naši sugrađani? Što je sa Stožerom čije smo podatke svakodnevno pratili svo ovo vrijeme? Što radi, broji li još slučajeve ili su se i oni ‘umirovili‘?
O koroni se više ne govori. Neobično, obzirom na sve što se događalo od 2020. do danas, obzirom na pritiske, kampanje, slučajeve s čudnim posljedicama, ‘hvatanje‘ bolesti nakon cjepiva koje su nam rekli da spašava i obrnuto. Puno je ostalo nedorečenoga, puno je prouzročeno psihičkog pritiska, mnogi su upravo zbog toga osjetili to i na fizičkom zdravlju. Nekoliko naših sugrađana koji su koronu jedva preživjeli i danas se čude nekim stvarima, a posljedice još itekako osjećaju. Čude se i što je zanemareno to postcovid liječenje, pa ljudi idu dalje kroz život prihvaćajući stanja nastala nakon korone kao nešto što se ne može izbjeći, a moralo bi.
- Dvije godine će biti 1. lipnja otkad sam je pokupio, i još uvijek sam na terapiji i vježbama na Jordanovcu. Dvije godine, a kako sam skapulo, ne znam ni ja... - priča automobilistički as Niko Pulić kojega je korona umalo koštala života. Nikad nije pušio ni pio, bavio se sportom i bio zdrav k‘o dren, a onda ga je ‘pokosilo‘. Otad pa do danas ima poseban režim življenja koji uključuje morski i šumski zrak, šetnje, vježbe i konstantne kontrole, ali i teško disanje, veliki umor, nemogućnost penjanja uza skale, trčanja, i ekstremna osjetljivost na promjenu vanjske temperature.
- Prije sam bio na Jordanovcu dva dana svaki tjedan, sad sam na 60 do 90 dana, ali sve to traje evo dvije godine. Bio sam najprije u dubrovačkoj bolnici i oni su posao odradili odlično, ali već dok sam bio tu malo sam se raspitivao, čitao i odlučio da ću poći na Jordanovac. Izašao sam iz naše bolnice i za sedam dana bio na Jordanovcu. A izašao sam s kapacitetom pluća od 31 posto. Da nisam pošao u Zagreb na postcovid liječenje pitanje je što bi bilo. Sa svim vježbama, provođenjem gotovo cijelog ljeta na nultoj nadmorskoj visini, šetnjom kroz borovu šumu, disanjem nakon svog ovog vremena zadnji nalazi pokazali su da su mi pluća na 78 posto, a to nije dovoljno za normalno funkcioniranje. Za to mi treba od 85 do 90 posto kapaciteta, tako da vjerujem da će na kraju ljeta biti ‘pravi‘ rezultati, kad odradim opet ljeto u borovoj šumi i na moru- priča Pulić.
Automobilistu se pri svakoj promjeni temperature, bilo da izlazi iz auta ili razlika jutarnje i popodnevne temperature vani, vraća strašan kašalj. I dalje misli kako je imao ludu sreću da je sve dobro odrađeno u dubrovačkoj bolnici ali i da se sam aktivirao i odlučio poći na Jordanovac, ponajbolju kliniku za plućne bolesti.
- Sretan sam i što sam se odlučio na to, jer njihovo postcovid liječenje me možda spasilo od slabljenja srčanog mišića. Inače puno mojih prijatelja nije se pazilo nakon korone, uto im je oslabio srčani mišić i samo ih je jedan dan prekinulo i adio. Također puno je ljudi nastradalo nakon korone, neki i nakon godinu dana od bolesti, i zbog ugrušaka, a ja sam zbog liječenja na Jordanovcu imao sreću pa mi se ni to nije dogodilo - priča Pulić.
Dodaje kako više nitko o tome ne govori, te da se on, unatoč teškom obliku bolsti, nakon poboljšanja stanja dva puta cijepio. Otad je imao tek malo jače prehlade, ali ništa ozbiljno što bi i u peti konkuriralo stanju koje mu je korona ostavila na organizmu. Hoće li se skroz oporaviti, Pulić kaže:
- Imam vjere da će sve biti dobro i intenzivno radim na tome uz pomoć liječnika. Možda nikad više na 100 posto, ali kad promislim kako sam uopće ostao živ, sve je dobro, zaključuje.