Otkad zna za sebe okružena je životinjama, odrasla je u društvu ptica, pasa i mačaka, za nju je to prirodno stanje. Ravnateljica Skloništa za nezbrinute životinje Dubrovnik Ana Ivelja prava je osoba na pravom mjestu, a zasluge za to nosi iz obitelji:
- Glavni ‘‘krivac‘‘ je definitivno moj otac, veliki poznavatelj ptica i ljubitelj svih životinja. On bi uvijek kući donosio ranjenu pticu, kasnije pse, a imali smo i golubove, fazane, zamorce, kakadua... Danas mi je ogromna podrška i pomoć u svemu što radim. Odmalena su me roditelji učili da treba pomoći svima u potrebi, bilo čovjeku ili životinji, pa je ovo čime se danas bavim, vjerujem, rezultat toga. Nakon srednje škole htjela sam upisati socijalni rad na pravnom fakultetu, ali su me srećom odgovorili od te namjere jer sam jako osjetljiva, studirala sam novinarstvo, ali očito nisam mogla izbjeći da mi posao na kraju bude pomaganje ugroženima. - kaže nam Ana koja čijoj kućnoj adresi trenutačno boravi pet pasa:
Doma kao na kolodvoru
- Naša su četiri psa udomljena sa Žarkovice, a peta je Jana, jedna jako stara kujica iz azila. Dovela sam je nakon operacije na oporavak, ali smo odlučili da će ostati do kraja s nama. Nikad nije imala dom u svojih 13 godina života, a ja sam jako slaba na stare i bolesne pse, uvijek imamo jednog takvog. Jana je naša treća starica, s nama su prije bili Bobo i Lea. Ljudi pitaju kako nam nije teško kad umiru, naravno da je teško, raspadnem se svaki put, ali teža je pomisao da će umrijeti sami u azilu i da nikad neće znati što je to imati dom. Imamo doma i četiri mačke, i naravno, puno tatinih ptica, a none i sestra imaju svoje papige. U zadnjih par godina kroz našu kuću prošlo je više od stotinu pasa i mačaka kojima je trebao privremeni smještaj. Uglavnom se radilo o bolesnim životinjama kojima je trebala posebna skrb, ili o tek okoćenim koje su ostale bez roditelja pa ih je trebalo hraniti, grijati i paziti kako bi preživjele. Nikad nije dosadno niti tiho kod nas – priča nam ravnateljica azila koju pitamo kako se odlučila volontirati, a onda i profesionalno skrbiti o ‘beštijama‘:
- Dogodilo se spontano kao i dosta toga u mom životu, a krenulo je s upoznavanjem supruga prije 10 godina. Njegov otac je inače veliki ljubitelj i spasitelj mačaka pa je i on naslijedio potrebu da pomaže životinjama. Sve je krenulo s uličnim macama, nastavilo se prvim zajedničkim odlaskom na Žarkovicu prije 9 godina, udomljenjem pasa i maca i evo nas sad tu gdje smo, spotičemo se preko njih po kući – smješka se Ivelja, sretna što psi konačno imaju adekvatan smještaj i skrb.
- U našem su timu redom motivirani ljudi koji su se pronašli u ovoj priči i daju sve od sebe da životinjama bude bolje. Maksimalno se trudimo da se psi što prije socijaliziraju i po potrebi izliječe, da nauče sve što moraju i da im nađemo dobre domove, jer to je najvažnije, i zbog toga uvijek bude mjesta za iduću životinju u potrebi. U azilu imamo pasa kojima će sklonište nažalost biti jedini dom pa se trudimo da i njima život bude vrijedan življenja. To su uglavnom jako stari i bolesni psi, te psi s velikim problemima u ponašanju zbog kojih nisu sigurni za okolinu. Uvijek ima mjesta za napredak, relativno nedavno smo i krenuli s radom, jako je puno planova i ideja koje tek treba početi razrađivati i realizirati – otkriva sugovornica.
Na upit misli li da je skrb za životinje na dubrovačkom području na primjerenoj razini, te može li je se još unaprijediti, ističe:
- U usporedbi s drugim županijama stanje je bolje, pogotovo kod broja napuštenih pasa. Ono na čemu definitivno treba raditi je edukacija stanovnika, pogotovo što se tiče kastracije kućnih ljubimaca, kako pasa tako i mačaka.
Puno je emocija
Sustav skrbi za životinje temelji se na suradnji više aktera, ako netko na primjer svjedoči zanemarivanju životinje mora prvo prijaviti komunalnom redarstvu. Komunalni redar po dojavi izlazi na teren i utvrđuje činjenice, i ako uoči nepravilnosti, obavještava veterinarsku inspekciju koja bi potom trebala napraviti izvid. Ako je stanje loše, ona daje nalog skloništu da se životinja privremeno oduzme i smjesti u azil. Često u tom lancu djelovanja netko zapne, ne odradi svoj dio posla, a nažalost ne postoji sustav kontrole ni sankcija. Mi uvijek imamo mjesta za primiti životinju u potrebi, ako treba izmislit ćemo mjesto, ali nažalost ne možemo utjecati na cijeli taj lanac djelovanja i nerad drugih institucija. Izvrsno surađujemo s komunalnim redarstvom Grada i općine Konavle, i rado bi da i drugi slijede njihov primjer – veli ravnateljica azila gdje trenutačno rade na osiguravanju smještaja za mačke u potrebi. Napravili su u sklopu azila dio namijenjen za mace, ali inspekcija prilikom registracije skloništa nije dopustila smještaj mačaka uz objašnjenje da će im tu biti jako stresno. Sada traže najbolju opciju za osiguravanje cjelokupne skrbi za mace.
Za Anu Ivelju najveći je profesionalni izazov u borbi za dobrobit životinja ostati pribran i psihički stabilan:
- Svega se na radnom mjestu nagledamo i naslušamo. Jako je puno emocija na koje ne možeš utjecati, očaj kad nađeš premlaćeno nedužno biće, tuga kad nam ugibaju na rukama, nemoć i frustracija kad institucije ne rade posao. Zato dajemo sve od sebe da im pomognemo i nađemo dobre domove kako bismo izbalansirali to sve loše. Zasad nam dobro ide i nadam se da će biti još i bolje – kaže dubrovaćka zaštitnica faune.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....