StoryEditor
DubrovnikŽENA-ZMAJ |

ANA BAGOJE, LEGENDA S GRUŠKE PLACE Mnogi mi ne vjeruju da radim u baštini oko zemlje s pituranim noktima, a rodila sam se lajava, i takva ću umrijet‘!

Piše Gabrijela Bijelić
20. ožujka 2021. - 10:12
Ana BagojeTonći Plazibat/Cropix

Popu pop, a bobu bob! Uz koju suhu smokvu i malo pazije... Sve ovo na banku po sredini zelenog trbuha od Grada nudi Ana Bagoje, žena bez dlake na jeziku, neformalna glasnogovornica svih prodavača na gruškoj placi za čija se prava bori k'o lavica. I nikog se ne boji, ma koliko važan i tobože nezamjenjiv bio:

- Rodila sam se lajava, i takva ću umrijet'. Često nemam podršku od kolega, oni se povuku kad treba progovorit', ali ja se ne dam zaplašit'. Ako je nešto nepravedno, to ću svakom sasut' u facu. Kroz ove 42 godine koliko dolazim u Dubrovnik na placu izmijenilo se direktora, šefova, biljetara i redara, dolazili su i prolazili, a mi smo za bancima vazda ostajali. A kako nam je prodavat' na otvorenom, najbolje znamo kad dere bura i lijeva kiša. Godinama se priča da će natkrit' placu, a mi smo još pod nebom. Nekad vedrim, a bome i oblačnim – govori nam Ana, konavoska nevjesta rodom iz bajnog Trstenog, poznatog po najljepšem jadranskom arboretumu.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Sličan je botanički vrt Ana udajom prenijela u Konavoska brda, točnije u neveliko selo Dunave, gdje u kući Bagoje živi od svoje osamnaeste. Tamo i dan danas goji 'robu' kojom se već godinama goste Dubrovčani. Samo je stabala smokava u njezinoj baštini više od stotinu. Ni loze ne fali, doci puni salate, blitve, kupusa i drugog zelenja steru se od uzvisina naniže, cijeloj familiji na ponos.

Anini se naraštajima bave poljoprivredom, a gazdarica uopće ne taji da se od toga može dobro živjet', čak i u jeku pandemije:

- Laže k'o kaže da od voća i povrća nema zarade! Ima, još kako, samo moraš bit' spreman na odricanja. I rad od zore do mraka. Ja se, recimo, svaki dan od ponedjeljka do subote dižem u tri i po' ujutro da pripremim što treba za prodaju. Onda autom dođem u Gruž i čekam da se razdani da mogu zauzet' svoj banak. Treba doslovce lovit' mjesto jer od korone više nema rezervacija, što mi je strašno! Mi što smo ovdje ostavili kosti i svaki dan plaćamo 70 kuna placarine plus parking u Radeljevića, sve skupa 120 kuna, moramo iz zasjede vrebat' da nam netko ne upadne na banak. Sramota jedna! Potužila bi se ja rukovodstvu place, još kako, ali nitko od njih se nikad nije spustio među nas da pita kako smo, treba li nam što... glavno da su nam stavili ove 'koltrine', k'o da će nas oni obranit' od zaraze! - negoduje Ana dok kažiprstom upire u trake prozirnog najlona razapete između stupića pred prodajnim mjestom.

Zamišljeno je to kao barijera između mušterije i prodavača, ali Ani baš ne djeluje pouzdano. Gruška lavica ni inače se ne boji korone. Masku ima, ali je ne nosi često:

image
Tonći Plazibat/Cropix

- Što će mi zaštita, kad sam stalno na otvorenom. Kad se popodne vratim s place, malo predahnem pa idem u baštinu. Ne mogu se zarazit', niti ću, sve dok imam vezu s ovim gori. I on voli lajavice – smješka se Ana Bagoje pa nam pokazuje u jarku crvenu nijansu lakirane nokte, teško spojive s poljodjelstvom:

- Mnogi mi ne vjeruju da radim u baštini oko zemlje s pituranim noktima. Ne znaju oni da svaku večer prođem ruke s Domestosom. Prsti su mi, doduše, čopavi ali drugačiji ni ne mogu bit' kad si oko motike. A da se volim uredit' za placu, volim. Meni je to k'o da izlazim vanka, treba lijepo figurat' – otkriva nam gruška placarka sklonost uljepšavanju koju potvrđuju freški minival i sjenilo što posebno ističe plave oči. Nagledale su se one svakakvog svijeta, kupaca koje bi privio na ranu i onih što njorgaju, sve im je preskupo i za svaku sitnicu imaju zamjerku:

- Čim vidim čeljade, znam hoće li doć' u mene što kupit' i kakav će mu bit' nastup. To su godine iskustva, postaneš psiholog – govori uvijek vedra prodavačica iz Dunava kojoj je gruška placa još od daleke 1979. postala drugi dom.

image
Tonći Plazibat/Cropix

- Ođe je moj život! Nekad je pasji, ali je život! I ne bi' ga ni za što mijenjala – odlučna je Ana. Ova Wonder Woman iz Gruža nema svjetlosno laso niti može letjeti ali je jako blizu ženskoj verziji Robina Hooda. Osim za ekipu s place, zauzima se ona i za ljudska prava kupaca bez kojih nema života:

- Sramota je ovo s parkingom, najveći je to problem. Pođe čovjek kupit po' kila ribe i zaradi kaznu. Dođe pauk i odnese mu auto ili ga redar ili što ti ga ja zna ko, opali po špagu. To je nedopustivo. Treba svima riješit' parking! - poručuje gruška žena-zmaj.

image
Tonći Plazibat/Cropix
Planuli kukumari!

Još i danas Ana Bagoje jasno se sjeća početka svoje placarske karijere:

- Bilo je grozno! Ljeto, velika vrućina, a doba od kukumara! Samo sam njih imala za prodat' a interes nikakav. Nijedan nije poš'o. I što ću, nego se vratit doma s robom, a bez para. Nisam tad imala auto, molila sam susjedu da me odveze natrag, Ana Grzilo se zvala, praske je prodavala... zamolila sam je da stane u hotelu u Župi, bio je tamo jedan kuhar s Mljeta, Pero se zvao i vidi čuda. Rek'o je da će mi kupit' sve kukumare. I još sam puno bolje zaradila nego u Gružu! Otad sam se svaki dan prugom (autobusom op.a.) vozila u Grad na placu. Što ćeš, nagulozala sam se na pare! Placa je othranila i mene i muža Boža i naše dvoje djece. Imam i unučadi na fakultetu, a praunučad još čeka – otkriva Ana i u pauzama intervjua, k'o prava trgovkinja, vjernim kupcima nudi smokve sušenice i balicu mladog luka. Provjereno prirodno, iz Dunava. Ne rijeke, nego konavoskog rajskog vrta!

14. svibanj 2021 08:37